UZ SJEĆANJE NA ŽRTVE

Početak rujna obilježava nova školska i vjeronaučna godina, a zajedno s time i drugačiji obiteljski i društveni način života. Manje-više odmorni i spremni za nove napore i izazove svi se prihvaćamo odgovornih aktivnosti na koje smo (mnogi rado) bar malo tijekom ljeta zaboravili.

U tom kontekstu novoga početka, a svaki od njih je doista težak, kao vjernici razmišljamo o početku jednoga posebnoga novog života, bez kojega bi svijet živio kao bez jutarnje zore. Rođendan naše nebeske Majke veseli i potiče na rast i na prihvaćanje odgovornosti skupa s njom i uz njezinu pomoć. Uz nju i s njom razumljiviji nam je i lakše shvatljiv i govor o križu. Blagdan Uzvišenja sv. Križa kao da je namjerno stavljen u sredinu mjeseca rujna, kao završna od 14 postaja Križnoga puta na koji svako ozbiljno ljudsko nastojanje neodoljivo podsjeća. No, križni put ne predstavlja samo napore, nego pokazuje i na zoru uskrsnuća, odnosno na plodove zalaganja svih ljudi - naravno - skupa s Kristom i s Bogorodicom.

Stoga djecu i mladež na početku školske godine pozivamo i molimo da budu otvoreni za nove sadržaje znanosti, vjere i kulture, te da odgojiteljska nastojanja u njihovim srcima nađu plodno tlo. Potičemo i ohrabrujemo sve roditelje (vjero)učitelje da će i njihovo strpljivo nošenje odgojiteljskog bremena i križa postati slatko i plodno, ako djecu i mladež upute prije svega u evanđeoske vrijednosti, ako ih nauče ljubiti Boga i bližnjega.

Početak istoga mjeseca u Americi dugo će vremena ostati obilježen tužnim prisjećanjem na suludi (samo)ubilački napad na grad New York. Za počinitelje takvoga zločina, a i sami smo brojne slične strahote iskusili na vlastitoj koži, ne može se reći da su išta dobra naučili u školi i da su uspješno završili životnu školu, a još manje da su shvatili da je Bog darivatelj, čuvar i gospodar svakoga života. Ipak, iako je to nezahvalno i teško govoriti onima koji su žrtve bilo kakve vrste nasilja, nitko ne živi u skladu s Kristovim evanđeljem, ako zbog pretrpljenih patnja uporno u svom srcu gaji osvetoljubivost i ako uzvraća istom mjerom. Žalosti činjenica da se još uvijek, na osobit način u SAD-u, kuju osvetnički i osvajački planovi, sve opravdavajući vješto smišljenim i stručno obrazloženim programima uništenja terorizma. Pitanje se samo od sebe nameće: Zašto silnici ne uočavaju svoja vlastita zlodjela, zašto ne vide "brvno u vlastitom oku"?

Nasuprot tim nastojanjima oko potpunog uništenja neprijatelja, oko osvete i oko nametanja mira u skladu s vlastitim (pogrešnim) mjerilima, na našim prostorima sve su glasnija nastojanja oko mira koji je utemeljen na pravednosti i na ljubavi. Vesele nas u tom pogledu sva nastojanja naših istaknutih crkvenih dostojanstvenika. Rado se prisjećamo hrabrih evanđeoskih riječi bl. Alojzija Stepinca, blagopokojnog kard. Franje Kuharića, nastojanja oko mira u Bosni i Hercegovini za koja su veoma zaslužni biskup Franjo Komarica, kard. Vinko Puljić i brojni drugi. Njihova zajednička školska i životna po(r)uka svima kao da glasi: Bez opraštanja nema mira - najprije onoga u srcima, a zatim i izvanjskoga!