| VERITAS - br. 9/2002. |
>[SADRŽAJ]< |
|
PRIČA
RATNA SJEĆANJA (10) SEDAM STOTINA OČENAŠA Ovaj trg vjerojatno ne pamti sretnijeg mnoštva i sretnijeg događaja u cjelokupnoj svojoj povijesti. Dan je topao, sunčan, uoči Velike Gospe, 1992. godine, i na sam blagdan. Danas će mnoga majka zagrliti svoje dijete, obrisati mu suzu s oka, i zahvaljivati Isusovoj Majci na uslišanoj molitvi: izbaviti sina iz srpskog logora kamo je dospio kao hrvatski branitelj ili civil - samo zato što je Hrvat i katolik. Na Trgu Ante Starčevića u Osijeku, tako počinje izvještavati svaki prisutni novinar, ovog trenutka je neopisivo slavlje. Stotine, neki izvori kažu i više od sedam stotina hrvatskih zarobljenika iz Srijemske Mitrovice, Stajićeva, Begejca, Niša, Beograda, danas je razmijenjeno za srpske zatočenike u Hrvatskoj, u Nemetinu, predgrađu Osijeka, crti koja razdvaja slobodni i okupirani dio Hrvatske. Pregovori su i tijekom samog "rituala primopredaje" bili dugi, mučni i iscrpljujući. Neki zarobljeni Srbi, naime, ne žele napustiti Hrvatsku. To su domaći ljudi, tu su im obitelji i shvaćaju da su bili zavedeni... Među oslobođenim civilima i braniteljima najviše je branitelja Vukovara. Dočekali su ih roditelji, prijatelji, braća, sestre, supruge, djeca, te predstavnici civilnih i vojnih vlasti u gradu i županiji. Ove mahom mlade ljude teško prepoznaju i njihove obitelji - toliko su mršavi, iscrpljeni, "ishlapjeli", i sve na njima jednostavno - visi.
U mladom čovjeku s naočalama, okruženom novinarima, TV-kamerama i diktafonima prepoznajem Marina Vidića Bilog, povjerenika hrvatske Vlade za grad Vukovar. Iskreno, nisam ni znala da je i on, poput Siniše Glavaševića, u Gradu ostao do kraja. Kako je završio nakon pada Vukovara - sad shvaćam, i rado bih se pridružila novinarima, i čula što to on ima reći, ali odustajem, jer me sama spoznaja kako je mlad (kao i Siniša Glavašević) tako osupnula da mi je važnije da ovu spoznaju razmislim do kraja, nego da sad nešto pitam i napišem samo zato što je on, u odnosu na druge zarobljenike, "lice s funkcijom". Meni je ova njegova mladost - sigurno je mlađi od trideset godina, vrlo, vrlo znakovita: ni međunarodna zajednica, ni bahati i okrutni oficiri JNA nisu svjesni činjenice da im se uspjela suprotstaviti mladost nadahnuta domoljubljem, bogoljubljem i srcem koje je, jer je čisto i voli bezuvjetno - jednostavno nepobjedivo. Ovaj mladić, gledam ga sa strane, govori posve mirno, licem koje, kao i lica ostalih oslobođenih branitelja, zrači radošću i ljubavlju, bezazlenošću i sigurnošću, kao da je došao sa zlatnom medaljom s neke Olimpijade, a ne iz devet mjeseci dugih poniženja, batina, psihičkog i fizičkog maltretiranja i iscrpljivanja. Znam, jer su mi mnogi branitelji upravo to, kao "mantru" spominjali, kad sam ih pitala kako im je bilo. Rokerski rečeno: "krv, znoj i suze". Nakon nekoliko sati druženja s Osječanima, dio prispjelih branitelja ostaje sa svojim obiteljima (neki su došli čak iz Rijeke po svog sina, brata ili oca), a većina njih odlazi u Zagreb, gdje ih vjerojatno već čekaju njihovi najmiliji, jer je u protokolu došlo do komplikacija, pa se cijeli ovaj događaj, cijeli spektakl dobrodošlice neplanirano i previše odužio. Ovdje su ih čekali Osječani, njihova rodbina, prijatelji, novinari, trg pun hrane - sendviča, kulena, kolača, sokova, piva, vjerojatno i rakije, ovdje su prvi put vidjeli i shvatili za što su robijali - hrvatska država je stvarnost, primljena je u UN, s ponosom gledaju na brojne hrvatske državne zastave kako se vijore na trgu! Ovdje vide svoj san dosanjan. U Zagrebu, nadaju se, bit će i zaživljen! Tamo ih, predmnijevaju, čekaju članovi Vlade, ministri, a možda i premijer, pa oni su im omogućili da postanu Vlada, ministri i ostali državni dužnosnici. Imamo Hrvatsku! Prvi put, s ponosom, "teškim" devet mjeseci robovanja i mučeništva oni to ovdje izgovaraju.
U predvorju velike dvorane Doma Hrvatske vojske ponovno se skupila politička, kulturna i društvena elita Osijeka. Nije se ostvario san koji su mnogi u Hrvatskoj sanjali nakon "Oluje" - da se u dahu, u danu, krene i oslobodi Vukovar, Grad - metafora još je rana koja krvari na tkivu hrvatskog naroda. Zagrebački slikar Tomislav Fazgaš, vukovarski branitelj, zato jer je Vukovar još nedostupan, ovdje izlaže svoje radove posvećene Vukovaru i njegovim herojima. Vidim neko poznato lice... Glumac? Pjesnik? Slikar? Ma, sjećam ga se, sigurno sam ga već negdje vidjela... Klik! Koristim trenutak nakon službenog otvaranja i govora, i prilazim mu. Marin Vidić - Bili. Drago mi je što smo se upoznali. Odgovara kao da zna što mislim.
ANA PENIĆ |
|
>[SADRŽAJ]<