VERITAS - br. 9/2002.

>[SADRŽAJ]<

PRIČA


RATNA SJEĆANJA (10) 

SEDAM STOTINA OČENAŠA 


Ovaj trg vjerojatno ne pamti sretnijeg mnoštva i sretnijeg događaja u cjelokupnoj svojoj povijesti. Dan je topao, sunčan, uoči Velike Gospe, 1992. godine, i na sam blagdan. Danas će mnoga majka zagrliti svoje dijete, obrisati mu suzu s oka, i zahvaljivati Isusovoj Majci na uslišanoj molitvi: izbaviti sina iz srpskog logora kamo je dospio kao hrvatski branitelj ili civil - samo zato što je Hrvat i katolik.

Na Trgu Ante Starčevića u Osijeku, tako počinje izvještavati svaki prisutni novinar, ovog trenutka je neopisivo slavlje. Stotine, neki izvori kažu i više od sedam stotina hrvatskih zarobljenika iz Srijemske Mitrovice, Stajićeva, Begejca, Niša, Beograda, danas je razmijenjeno za srpske zatočenike u Hrvatskoj, u Nemetinu, predgrađu Osijeka, crti koja razdvaja slobodni i okupirani dio Hrvatske. Pregovori su i tijekom samog "rituala primopredaje" bili dugi, mučni i iscrpljujući. Neki zarobljeni Srbi, naime, ne žele napustiti Hrvatsku. To su domaći ljudi, tu su im obitelji i shvaćaju da su bili zavedeni... Među oslobođenim civilima i braniteljima najviše je branitelja Vukovara. Dočekali su ih roditelji, prijatelji, braća, sestre, supruge, djeca, te predstavnici civilnih i vojnih vlasti u gradu i županiji. Ove mahom mlade ljude teško prepoznaju i njihove obitelji - toliko su mršavi, iscrpljeni, "ishlapjeli", i sve na njima jednostavno - visi.

   

U mladom čovjeku s naočalama, okruženom novinarima, TV-kamerama i diktafonima prepoznajem Marina Vidića Bilog, povjerenika hrvatske Vlade za grad Vukovar. Iskreno, nisam ni znala da je i on, poput Siniše Glavaševića, u Gradu ostao do kraja. Kako je završio nakon pada Vukovara - sad shvaćam, i rado bih se pridružila novinarima, i čula što to on ima reći, ali odustajem, jer me sama spoznaja kako je mlad (kao i Siniša Glavašević) tako osupnula da mi je važnije da ovu spoznaju razmislim do kraja, nego da sad nešto pitam i napišem samo zato što je on, u odnosu na druge zarobljenike, "lice s funkcijom". Meni je ova njegova mladost - sigurno je mlađi od trideset godina, vrlo, vrlo znakovita: ni međunarodna zajednica, ni bahati i okrutni oficiri JNA nisu svjesni činjenice da im se uspjela suprotstaviti mladost nadahnuta domoljubljem, bogoljubljem i srcem koje je, jer je čisto i voli bezuvjetno - jednostavno nepobjedivo. Ovaj mladić, gledam ga sa strane, govori posve mirno, licem koje, kao i lica ostalih oslobođenih branitelja, zrači radošću i ljubavlju, bezazlenošću i sigurnošću, kao da je došao sa zlatnom medaljom s neke Olimpijade, a ne iz devet mjeseci dugih poniženja, batina, psihičkog i fizičkog maltretiranja i iscrpljivanja. Znam, jer su mi mnogi branitelji upravo to, kao "mantru" spominjali, kad sam ih pitala kako im je bilo. Rokerski rečeno: "krv, znoj i suze".

Nakon nekoliko sati druženja s Osječanima, dio prispjelih branitelja ostaje sa svojim obiteljima (neki su došli čak iz Rijeke po svog sina, brata ili oca), a većina njih odlazi u Zagreb, gdje ih vjerojatno već čekaju njihovi najmiliji, jer je u protokolu došlo do komplikacija, pa se cijeli ovaj događaj, cijeli spektakl dobrodošlice neplanirano i previše odužio. Ovdje su ih čekali Osječani, njihova rodbina, prijatelji, novinari, trg pun hrane - sendviča, kulena, kolača, sokova, piva, vjerojatno i rakije, ovdje su prvi put vidjeli i shvatili za što su robijali - hrvatska država je stvarnost, primljena je u UN, s ponosom gledaju na brojne hrvatske državne zastave kako se vijore na trgu! Ovdje vide svoj san dosanjan. U Zagrebu, nadaju se, bit će i zaživljen! Tamo ih, predmnijevaju, čekaju članovi Vlade, ministri, a možda i premijer, pa oni su im omogućili da postanu Vlada, ministri i ostali državni dužnosnici. Imamo Hrvatsku! Prvi put, s ponosom, "teškim" devet mjeseci robovanja i mučeništva oni to ovdje izgovaraju.

   

U predvorju velike dvorane Doma Hrvatske vojske ponovno se skupila politička, kulturna i društvena elita Osijeka. Nije se ostvario san koji su mnogi u Hrvatskoj sanjali nakon "Oluje" - da se u dahu, u danu, krene i oslobodi Vukovar, Grad - metafora još je rana koja krvari na tkivu hrvatskog naroda. Zagrebački slikar Tomislav Fazgaš, vukovarski branitelj, zato jer je Vukovar još nedostupan, ovdje izlaže svoje radove posvećene Vukovaru i njegovim herojima. Vidim neko poznato lice... Glumac? Pjesnik? Slikar? Ma, sjećam ga se, sigurno sam ga već negdje vidjela... Klik! Koristim trenutak nakon službenog otvaranja i govora, i prilazim mu.

Marin Vidić - Bili. Drago mi je što smo se upoznali. Odgovara kao da zna što mislim.

Pročitala sam Vaš intervju u "Glasu Slavonije" i bila zapanjena kad sam shvatila da ste u srpskom logoru izmolili sedam stotina Očenaša!

Dnevno! Krivo ste razumjeli, dnevno sam izmolio sedam stotina Očenaša. Ja sam svaki dan tijekom zarobljeništva izmolio sedam stotina Očenaša!

Kako ste to uspjeli? Kako Vam je molitva uopće došla na um?

Draga gospođice, molitva je čudesna! To je neprocjenjivo bogatstvo! To je veliki blagoslov. A kako sam počeo? Pa, jednostavno! Ja sam katolik, i jednostavno sam molio. Logoraški život nije nikakva bajka, ali duša i misao su prazni. Slobodni. I ja sam to vrijeme iskoristio za molitvu. Očenaš po Očenaš. I tako svaki dan. I tako - cijeli dan. Ta molitva, ta unutrašnja ljepota života Božjega u duši je najljepše što sam u životu iskusio. To je fantastično! Inače se ne volim vraćati u te dane! To je prošlost, to je u Božjim rukama. Pred nama je jako puno posla, trebamo stvoriti Hrvatsku po mjeri svoje ljubavi i - svoje molitve. Ali, ovo je još zanimljivije!

Ma, što može biti zanimljivije od sedam stotina Očenaša?

Meni su, odnosno sa mnom su Srbi pjevali hrvatske domoljubne pjesme! Znali su da sviram gitaru, tražili su da im pjevam, i spontano sam im rekao da mi je potrebna pratnja! I oni su zaista pjevali! Srpski čuvari hrvatskih zatočenika, u srpskom zatvoru pjevali su, kao pratnja zarobljenom Hrvatu - hrvatske domoljubne, dakako i ostale, pjesme. Eto, ako hoćete, i to je plod mojih sedam stotina Očenaša dnevno. I tako neprijatelj prestaje biti neprijatelj! I pjeva tvoju pjesmu! Možete li to zamisliti?

Pokušavam! Vjerujem da mi neće trebati izmoliti sedam stotina Očenaša dnevno da to i shvatim. Odgovaram posve tiho... S divljenjem. I s ponosom!

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<