Već dugo jedno Papino putovanje izvan Italije nije trajalo poput ovoljetnoga desetodnevnoga hodočašća u Kanadu, Gvatemalu i Meksiko. Istina, ovdje je bilo uključeno i nekoliko dana odmora na Stawberry otočiću sjeverno od Toronta, ali svatko tko iole pozna radne navike pape Ivana Pavla II. nije dvoumio da je njegov boravak na Simcoe otoku bio zapravo samo posljednja priprema pred velik susret s mladima.

Međunarodni dan mladih u Torontu, dok čitatelj drži ovaj list u rukama, postaje prošlost koja će oživjeti kod sljedećega susreta s mladima, u Rimu ili negdje drugdje, s ovim Papom ili s njegovim nasljednikom. A proglašenje svetima meksičkog Indiosa Juana Diega u Gvadalupi i gvatemalskog blaženika Pedra Josea de Betancurt u gvatemalskom glavnom gradu, samo je upotpunilo onaj već dobrano ispunjen okvir popisa Božjih ugodnika koji svaka kanonizacija sve više zgušnjava.

Papa voli mlade. To ne treba ponavljati, kao ni povratni stereotip da mladi vole Papu. Vjerojatno već dvadesetak godina nema popularnije osobe među mladima. A u vezi s time svakako ide i konstatacija da se mladi sve više okreću Bogu i vjeri, što je službeno potvrdilo i ozbiljno istraživanje o vrijednostima europskih mladih žitelja, a rezultate objavio ljetni dvobroj francuskog časopisa "Futurible". Prva je slična anketa provedena 1981. godine, u devet vodećih europskih zemalja. Deset godina kasnije istraživanje je prošireno i na neke istočne zemlje Staroga kontinenta, a ovo sada objavljeno odražava najnovije stanje. Na temelju ove stručno vođene ankete za 89% europskih mladih obitelj predstavlja prvu vrijednost, potom, prilično zaostaje rad (54%), a vjera zauzima visoko mjesto za 17% europskih mladih, što je osjetno više nego pred dvadeset godina. Ovo, dakako, nije mjesto za dublju analizu brojnih odgovora na razne vidike vjerskoga života, koji se uostalom prilično razlikuju među državama, posebno u zemljama katoličke od onih protestantske tradicije. Sociolozi govore o "Božjem revanšu", o uzvratu nekih vrijednosti koje su se činile da odumiru. Kao poseban razlog ovoj inverziji svakako spominju nezaboravne Papine susrete s mladima u Parizu i Rimu. Ovaj u Torontu, brojem nešto manji, oduševljenjem i zanosom ne zaostaje puno za europskim skupovima razdragane mladeži.

Konačno je i Neokatekumenski put dobio svoje potvrđene statute, koji bi trebali smiriti odnose između ove ponude za obnovu kršćanskog života i nekih biskupa, odnosno svećenika, širom svijeta. Nije nikakva tajna da su neokatekumeni svojim posve novim oblikom rada pobudili silno zanimanje, ali i žestoke otpore u nekim krajevima svijeta, pa i u nas. Zbog toga je s olakšanjem primljena vijest da je Papinsko vijeće za laike prvog dana mjeseca srpnja odobrilo (za sada privremeno, kako se i običava) statute Neokatekumenskog puta, kojim prolaze vjernici u mnogim župama, a sa svrhom da postupno obnove svoju kršćansku svijest i postanu što uvjerljiviji svjedoci Kristova evanđelja u svijetu. Prema definiciji odobrenih statuta, neokatekumeni ne predstavljaju pokret u Crkvi, već su jedna od prokušanih ponuda inicijacije kršćanskog života, koja od krštenja vodi k potpunijoj zrelosti. Neokatekumenski put čuva svoje iskonsko laičko značenje, a dvoje njegovih osnivača, Španjolci Kiko i Carmen, zajedno s crkvenim asistentom o. Mariom Pezzi iz Rimske biskupije, tvore odgovornu međunarodnu ekipu Neokatekumenskog puta. Nakon njihove smrti ili povlačenja, birat će se na sedam godina novo vodstvo, s time da odgovorni uvijek budu laici.

Neokatekumenski put razgranao se poput gorušičina zrna u nepunih četrdeset godina života i djelovanja. Danas neokatekumeni djeluju u 105 zemalja, u oko 880 biskupija i u preko 5.000 župa. U cijelom svijetu ima 16.700 neokatekumenskih zajednica, od toga skoro polovica u Europi. Neokatekumenski put vodi 46 biskupijskih sjemeništa "Redemptoris Mater", gdje se 1.500 mladih sprema za svećenike. Kod nas je takvo sjemenište u Puli, s pedesetak bogoslova iz cijelog svijeta. U posljednjih 13 godina iz ovih sjemeništa biskupije su dobile 731 svećenika. Oko 4.000 djevojaka iz neokatekumenskih zajednica započelo je redovnički život, pretežito u samostanima stroge klauzure.

Nakon osam pozitivnih godina ekonomska bilanca Svete Stolice bilježi gubitak. Prema financijskom izvještaju koji je početkom srpnja predočen javnosti, godina 2001. zaključena je sa 6,7 milijardi lira deficita (što približno odgovara 3,3 milijuna eura). Osim troškova za osoblje, veliki dio novca gutaju potrebe vatikanskih medija, kao što je Vatikanski radio i dnevnik "L’Osservatore Romano". Nešto pozitivnije posluje Vatikanska izdavačka knjižara (s pozitivnom bilancom) i Vatikanski televizijski centar (koji ima izjednačene gubitke i prihode). Veliki izdaci odlaze za pokrivanje troškova Kongregacije za evangelizaciju i Uprave za baštinu Svete Stolice.

Unatoč ovoj pasivi, prema riječima kardinala Sergija Sebastianija, predsjednika Prefekture za ekonomska pitanja Svete Stolice, nema razloga za zabrinutost, jer stalno rastu prihodi od darova i priloga koje šalju biskupije, crkveni redovi, udruge i sami vjernici. Tijekom spomenute godine za pet posto je porastao fond ovih ulazaka, a jedan od razloga negativnoj bilanci u protekloj godini valja svakako potražiti i u nestabilnoj ravnoteži svjetskih burza. Tu je Sveta Stolica prepolovila svoje prihode u odnosu na 2000. godinu, kada se uostalom i slavio Veliki jubilej.

I hrvatsku crkvenu javnost obradovala je vijest o Proglašenju dekreta herojskih kreposti koje je Kongregacija za kauze svetih objavila 5. srpnja ove godine. Tom prigodom je pred papom Ivanom Pavlom II. kardinal Jose’ Saraiva Martins, pročelnik spomenute kongregacije, pročitao i proglasio dekrete za trinaest kauza beatifikacije, i to osam na temelju čudesa, a pet o herojskom stupnju kreposti. Među ovima pročitana su i imena hrvatskih kandidata, službenice Božje Marije Petković i sluge Božjega Ivana Merza.

Nije potrebno spominjati da se tom prilikom u Vatikanu našao i popriličan broj hrvatskih predstavnika, kao što je relator mons. Fabijan Veraja, postulator Božidar Nagy, isusovac, s. Berislava Žmak, vrhovna predstojnica Kćeri milosrđa koje je svojedobno osnovala s. Marija Petković, i mnogi drugi. Ovaj čin predstavlja značajan korak na putu prema oltaru i hrvatskih kandidata, za koje se očekuje da budu proglašena i čudesna uslišanja, kao posljednji uvjet pred beatifikaciju. Odgovorni u njihovim kauzama potvrđuju da ona postoje i da se upravo proučavaju, u nadi da će to biti brzo završeno i da će Crkva u Hrvata, o Papinu najavljenom trećem dolasku u Hrvatsku, na proljeće 2003. godine, dobiti nove blaženike.

Ovim prilogom pisac ovih redaka završava svoje četverogodišnje izvješćivanje iz Vatikana. Zbog povratka u Domovinu u nemogućnosti je voditi rubriku RIMSKI VIDICI, gdje je u četrdesetak priloga pokušao približiti neka zbivanja i događaja Katoličke crkve u Rimu i svijetu. Do ponovnog susreta, za nekoliko mjeseci, na stranicama našeg lista.

Unutar Vatikanskoga Grada za sigurnost se brine stotinjak vatikanskih policajaca, koji danju čuvaju najprometnija križanja i sve ulaze u ovu malu državu, dok vanjske izlaze obično nadgledaju živopisni Švicarci. Vatikanski policajci, koji su početkom ove godine vratili službeni naziv "gendarmi vaticani", noću dežuraju unutar Vatikana ophodeći u vozilu nekoliko puta ovu državicu, a svakodnevno vrše i pregled unutarnjosti Bazilike sv. Petra, posebno kada su predviđena slavlja s papinim sudjelovanjem.

Unutar Vatikanskoga Grada u posljednje se vrijeme mnogo pažnje posvećuje prometu, a vozilima u načelu nije dopuštena veća brzina od 30 km na sat, makar ima dosta onih koji to krše nekažnjeno. Posebno su uređene garaže za vatikanske stanovnike, kao i za zaposlene u Vatikanu (prvih ima oko 600, a drugih preko 2.000). Za njih, kao i za posjetitelje, kojima je ograničeno vrijeme zaustavljanja na 90 minuta, sagrađeno je višekatno parkiralište, koje je prilično uspješno riješilo problem smještaja vozila u ovoj državici. Vatikanski Grad ima tridesetak ulica i trgova, a za reguliranje prometa postavljeno je i nekoliko semafora, koje kontroliraju i usmjeruju vatikanski policajci.

Vatikanski Grad nema nikakve privrede, a kao jedina proizvodna grana spominje se umjetnička obrada mozaičkih kamenova. Vrlo je poznata vatikanska škola ovog umijeća, koje prvotno služi za vlastite potrebe Vatikana, posebno za Baziliku sv. Petra, gdje je postavljeno bezbroj mozaičkih kamenova koji ukrašavaju zidove i potkrovlje ove velike građevine. Vatikanski laboratorij mozaika, najpoznatiji ove vrsti u svijetu, utemeljen je u 18. stoljeću i tehnika se s vremenom usavršavala. Danas se u njegovu dugačkom hodniku čuva 30.000 raznih uzoraka i primjeraka obojenoga kamena, pa u tom smislu zasigurno vatikanska proizvodnja mozaika zauzima prvo mjesto u svijetu. Pokraj velike radionice nalazi se i izložbeni prostor, gdje se mogu naručiti ili nabaviti već pripremljeni materijali.

Nadaleko je poznata Vatikanska pošta, čiji prihodi pokrivaju velik dio vatikanskih izdataka i troškova. Redovito se izdaju prigodne poštanske marke, pa filatelisti iz cijeloga svijeta budno paze da im ne promakne koji izuzetan primjerak. Znala se ipak ponekad potkrasti i pogreška. Tako je za ljeto 1981. uvijek pedantna služba Vatikanske pošte emitirala prigodne marke s likom pape Ivana Pavla II., ali je neki pažljivi kolekcionar uočio da na reprodukciji marke od 200 lira Papi nedostaje desna ruka kojom udjeljuje blagoslov. Nije prošlo ni sat vremena otkako je marka stavljena u prodaju, iz Vatikanske je pošte povučena, a samo su rijetki kupci uspjeli tako nabaviti raritet koji se posebno cijeni. Pogreška se dogodila zbog nekih naknadnih zahvata pri tisku, pa je ubrzo odstranjena i u prodaju puštena nova zaliha.

Male države svijeta posebno razvijaju filatelističku proizvodnju, koja pokriva znatan dio izdataka, te zbog toga i Vatikanski Grad ima jako velik broj pretplatnika svih filatelističkih izdanja ove državice. No, da duh konkurencije zna ovladati i svetim prostorima, dokazao je spor iz 1978. godine, kada su se minirepublika San Marina i još manja državica Vatikanskoga Grada ozbiljno zakačile zbog prava na emisiju marke s reprodukcijom velebne umjetnine Kristova uskrsnuća, koja krasi vatikansku dvoranu za audijencije. Obje su državice u isto vrijeme odlučile posebnom poštanskom markom komemorirati ovo djelo umjetnika Pericla Fazzinija, te je došlo do sporenja, koje se dakako miroljubivo okončalo zajedničkim priopćenjem, gdje se Vatikanskom Gradu priznaje pravo na emisiju spomenute marke, a Republici San Marina ustupaju neka druga prava.

U Vatikanskome Gradu, osim velebne Bazilike sv. Petra, koja služi i kao župna crkva, postoje još neke druge javne crkve, kao npr. župna crkva sv. Ane, s redovitim dnevnim i blagdanskim bogoslužjem, a najstarija je svakako crkva sv. Stjepana mučenika, podignuta još u 6. stoljeću, što potvrđuje i natpis na pročelju crkve. Ova se crkva nalazi iza Bazilike sv. Petra, prilično je dugačka, ali je okljaštrena pri rekonstrukciji ovog dijela Vatikana, kada su zbog potreba novog prolaza, srušene pokrajnje lađe ove trošne crkve u koju je, kažu, zalazio i kralj Karlo Veliki, koji se znao moliti u njezinoj kripti. Zbog nekadašnjeg okupljanja etiopskih katoličkih monaha u blizini ove crkve, ona i danas nosi naziv "Santo Stefano degli Abissini".