Sraz naroda, koji Isusovu Majku naziva "najodanijom odvjetnicom i svojom kraljicom", te Zmije, Zvijeri, u posljednjem desetljeću 20. stoljeća imao je biblijske razmjere! Nenaoružani narod, protjeran, ponižen, ostavljen na milost i nemilost Zvijeri, koja je imala zamislivo i nezamislivo oružje u neograničenim količinama, pobijedio je Gospinim zagovorom i svojom molitvom u prvom redu - krunice! U ovo je velika većina naroda posve sigurna.

Manje je poznata činjenica da od početka, od 1992. godine, hrvatski vojnici sudjeluju na vojnom hodočašću u Lurd. Na jubilarnom, desetom hodočašću Gospi Lurdskoj bilo je 700 sudionika - vojnika, policajaca i ostalih djelatnika Ministarstva čija je uloga braniti i unapređivati sva bogatstva identiteta Hrvatske.

Sljedeće godine Hrvatska će biti organizator susreta 15 zemalja iz kojih vojnici dolaze na ova hodočašća. Zbog svih tih, hrvatskoj katoličkoj javnosti nedovoljno poznatih aktivnosti Vojnog ordinarijata, pozvali smo na kavu mons. JOSIPA ŠANTIĆA, generalnog vikara Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj

Čini mi se da smo svi mi skupa pod utjecajem "djece cvijeća" u trenucima kada pomalo zavedeni počinjemo razmišljati u kategorijama: "To se meni ne može dogoditi". Vaše pitanje me podsjeća na one pokrete koji su nam dolazili sa "zapada", u vrijeme agresije na Hrvatsku, pod zastavom duginih boja s geslom "mir sada", a da osim ophodnje prema Sarajevu ili Zagrebu, uz buku i patrole ništa drugo nisu učinili. Očekivalo se da će oni napraviti pritisak na svoje vlade u samim počecima da do rata uopće ne dođe, ali to nisu učinili... da će javno reći da je nepravda jednima dozvoliti da upotrebljavaju "zajedničko" oružje, a drugima se stavila zabrana naoružavanja, no ni to nisu učinili... a onda farizejski dolaze i s lažnim pacifizmom pokušavaju - naglašavam - pod duginim bojama govoriti o miru koji bi zapravo značio samoubojstvo. Vojnik je za mene čovjek koji gradi mir u vrijeme mira. On je čovjek koji će i svoj život promatrati u svjetlu Evanđelja, te će svoje djelovanje nastojati iz dana u dan prilagođavati Božjoj riječi objavljenoj i tumačenoj u zajednici Crkve. Dakle, on će mijenjati svoj vanjski svijet, a neće dozvoliti da njega mijenja svijet koji ga okružuje. U tom svjetlu njegova spremnost da "daruje svoj život za svoje prijatelje" biti će življenje Evanđelja, a ljubav prema neprijateljima biti će život po Evanđelju. To će rezultirati da se onemogući zločinca da čini zlo, naravno nakon što su iscrpljene sve druge mogućnosti, onda i vojnom obranom.

Ovu rečenicu koju ste spomenuli i sâm sam mnogo puta spominjao vjernicima na prvoj crti. Ako bismo se ponašali kao agresor, mi bismo se odrekli vrednota koje su učinile da smo opstali na ovim vjetrometinama Lijepe naše. Ako je netko tako i postupao, on to nije mogao učiniti ni u ime domoljublja, a pogotovo ne u ime bogoljublja. Zar nam nije najveći moralni autoritet tog vremena kardinal Kuharić govorio u tim danima: "Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću spaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovog doma! Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!"

Pitanje je ipak koje nam se nameće kada pojedinci žele ocrniti naše branitelje: Nije li to možda pranje vlastite savjesti? Smije li onaj koji je mogao spriječiti zločine, a to nije učinio, te je tako na neki način, po katoličkoj moralci, i sam odgovoran za zločin, pojaviti se kao sudac i izricati pravorijek o tom zločinu? Mi, u vojnom ordinarijatu želimo biti navjestitelji Evanđelja, te navjestitelji Istine koju nam Crkva nudi.

I sâm sam bio svjedok ove istine. Očito je da je kršćanstvo unijelo jedan drugačiji "štih" u život našeg čovjeka. Ja sam često znao reći svojim gimnazijalcima da smo kršćanstvom označeni, htjeli mi to ili ne. Naime, i naši ateisti su kršćanski ateisti... nažalost, i naši psovači su kršćanski psovači, jer u svom govoru spominju kršćanske svetinje. Upravo to je učinilo da u obrambenom ratu kršćanska misao postane misao vodilja. Glavnina branitelja nastojala se tako i ponašati. Zapovjednik HRM, admiral Letica znao je na prvoj crti reći svećenicima: "Vi niste ni svjesni što činite svojom prisutnošću. Ondje gdje u postrojbi imamo svećenika - nemamo problema!" Kršćanstvo je proželo ovaj narod i zato se bojim njegove dekristijanizacije, leteći prema "naprednom" zapadu. Jasno je da se Hrvatska ne može zatvoriti pred svijetom, ali sam za to da se susret svijeta dogodi u prinosu vrednota na zajednički stol, gdje ćemo svi stupiti i učiti jedni od drugih vrednote koje smo pridonijeli u zajedničku "blagajnu". To je ono što nastojimo kroz svoju posebnost uzgajati u Hrvatskoj vojsci. Odgojiti sebe u zrelu osobu - zrelog čovjeka i kršćanina, a onda po tome biti prepoznatljiv u međunarodnim i vojnim i civilnim asocijacijama.

Vojni ordinarijat je organizator lurdskog hodočašća, a Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova su podupiratelji ovog hodočašća. Moram reći da je radost surađivati u organizaciji hodočašća s najodgovornijima u ministarstvima. I oni vide vrijednost ovog našeg pastoralnog rada. Ove godine iz Hrvatske je bilo oko 700 vojnika, policajaca i branitelja na hodočašću. Kako sam doživio hodočašće? Bio sam ponosan da sam Hrvat katolik, da smo prepoznatljivi kao ljudi uljudbe, da nas susreću s poštovanjem, da nam je na prijem kojeg smo organizirali posljednju večer došlo desetak stranih delegacija (Austriji su bili samo dvije: Njemačka i mi), da se hrvatski jezik u službenim nastupima kao službeni jezik čuo uz ostale svjetske jezike, jednostavno da su sve delegacije s poštovanjem govorile o Hrvatskoj... Daleko su važniji oni osobni duhovni doživljaji koje su doživjeli hodočasnici osobno - ali o tome trebate pitati njih i s njima razgovarati. Opći dojam je veoma pozitivan, a tu stvarnost i poslije ovog jubilarnog, desetog, hodočašća treba i dalje gojiti i podržavati.

Vojno hodočašće u Lurd krenulo je od razmišljanja vojnih svećenika - kapelana Njemačke i Francuske - kako poslije dva svjetska rata, u kojima su ove dvije zemlje bile na suprotnim stranama, mogu krenuti u "novo" razdoblje života koje mora biti označeno kršćanskom ljubavlju. Službeno je počelo 1968. godine, na stotu obljetnicu lurdskih ukazanja, i traje sve do danas. Svake godine preko 30 zemalja sudjeluje u ovom hodočašću. Čini mi se da bi svijet krenuo drugim putem kada bi odgovorni za mir u svijetu hodočastili i nalazili se kod zajedničke Majke. Uvjeren sam da će vojnici koji se zajedno nalaze u Lurdu na hodočašću teško dizati oružje jedan protiv drugoga. Poruka je svih vojnih hodočašća da što više budemo zajedno u molitvi s Marijom, Majkom Isusovom, da ćemo lakše, evanđeoski, rješavati konflikte.

U povijesti je poznato da su se mnogi pokršteni narodi koji su bili u opasnostima od neprijatelja utjecali nebeskoj Majci Mariji. Pogledajte svetišta diljem Europe - glavnina njih je posvećen Gospi. Meni je to nekako normalno. U kršćanskoj uljudbi majka obitelji igra bitnu ulogu, "drži tri ugla kuće". Ona je u svojoj posebnosti nezamjenjiva, i tek muž u zajedništvu s njom može u potpunosti ostvarivati obitelj. Osjetili su to i Hrvati kroz svoju povijest i u sebi prepoznavali zaštitu "najvjernije odvjetnice". Bilo je to i u Domovinskom ratu. Hrvatska je u obrani Domovine bila jedinstvena u molitvi, u podršci, i u poštivanju branitelja. Možda bi iz tog vremena trebalo nešto i danas naučiti. I mi vjernici prepoznajemo tu zaštitu, jer vjerujemo da Bog vodi našu povijest. Kako to tumače oni koji su bez vjere - to bi trebalo pitajte njih.

Volim u tišini povući se i razmišljati nad biblijskim tekstovima. Međutim, ako me pitate o molitvenom obrascu, onda je to molitva koju sam naučio još od svoje pokojne majke, te je često molim:

"Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice,
ne odbij na molbe u potrebama našim,
nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi,
Djevice slavna i blagoslovljena,
Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša!
Sa svojim nas sinom pomiri,
svojemu nas sinu preporuči,
svojemu nas Sinu izruči."