Sraz naroda, koji Isusovu Majku naziva "najodanijom
odvjetnicom i svojom kraljicom", te Zmije, Zvijeri, u posljednjem desetljeću
20. stoljeća imao je biblijske razmjere! Nenaoružani narod, protjeran, ponižen,
ostavljen na milost i nemilost Zvijeri, koja je imala zamislivo i nezamislivo
oružje u neograničenim količinama, pobijedio je Gospinim zagovorom i svojom
molitvom u prvom redu - krunice! U ovo je velika većina naroda posve sigurna.
Manje je poznata činjenica da od početka,
od 1992. godine, hrvatski vojnici sudjeluju na vojnom hodočašću u Lurd. Na
jubilarnom, desetom hodočašću Gospi Lurdskoj bilo je 700 sudionika - vojnika,
policajaca i ostalih djelatnika Ministarstva čija je uloga braniti i unapređivati
sva bogatstva identiteta Hrvatske.
Sljedeće godine Hrvatska će biti
organizator susreta 15 zemalja iz kojih vojnici dolaze na ova hodočašća. Zbog
svih tih, hrvatskoj katoličkoj javnosti nedovoljno poznatih aktivnosti Vojnog
ordinarijata, pozvali smo na kavu mons. JOSIPA ŠANTIĆA, generalnog vikara
Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj
Vojska i Bog, ili vojska i Crkva, ide li
to zajedno? Sklopljene ruke na molitvu, a potom na pušci - ide li to zajedno?
Mi, koji smo generacija "djece cvijeća" i naivnog poziva na mir teško to
shvaćamo...
Čini mi se da smo svi mi skupa pod
utjecajem "djece cvijeća" u trenucima kada pomalo zavedeni počinjemo razmišljati
u kategorijama: "To se meni ne može dogoditi". Vaše pitanje me podsjeća na
one pokrete koji su nam dolazili sa "zapada", u vrijeme agresije na Hrvatsku,
pod zastavom duginih boja s geslom "mir sada", a da osim ophodnje prema
Sarajevu ili Zagrebu, uz buku i patrole ništa drugo nisu učinili. Očekivalo
se da će oni napraviti pritisak na svoje vlade u samim počecima da do rata uopće
ne dođe, ali to nisu učinili... da će javno reći da je nepravda jednima
dozvoliti da upotrebljavaju "zajedničko" oružje, a drugima se stavila
zabrana naoružavanja, no ni to nisu učinili... a onda farizejski dolaze i s lažnim
pacifizmom pokušavaju - naglašavam - pod duginim bojama govoriti o miru koji
bi zapravo značio samoubojstvo. Vojnik je za mene čovjek koji gradi mir u
vrijeme mira. On je čovjek koji će i svoj život promatrati u svjetlu Evanđelja,
te će svoje djelovanje nastojati iz dana u dan prilagođavati Božjoj riječi
objavljenoj i tumačenoj u zajednici Crkve. Dakle, on će mijenjati svoj vanjski
svijet, a neće dozvoliti da njega mijenja svijet koji ga okružuje. U tom
svjetlu njegova spremnost da "daruje svoj život za svoje prijatelje" biti će
življenje Evanđelja, a ljubav prema neprijateljima biti će život po Evanđelju.
To će rezultirati da se onemogući zločinca da čini zlo, naravno nakon što
su iscrpljene sve druge mogućnosti, onda i vojnom obranom.
HV je, po našem bolnom, ali i iskustvu
punom dostojanstva, ipak nešto drugo. "Najstrašnije što bi nam mogli
napraviti je da neke od nas natjeraju da budemo kao oni", rekao je jedan mladi
branitelj, zapovjednik, koji je doslovce goloruk, samo s krunicom, pošao
braniti rodni prag. Njeguje li HV taj duh i te vrednote Domovinskog rata u radu
Vašeg ordinarijata?
Ovu rečenicu koju ste spomenuli i sâm
sam mnogo puta spominjao vjernicima na prvoj crti. Ako bismo se ponašali kao
agresor, mi bismo se odrekli vrednota koje su učinile da smo opstali na ovim
vjetrometinama Lijepe naše. Ako je netko tako i postupao, on to nije mogao učiniti
ni u ime domoljublja, a pogotovo ne u ime bogoljublja. Zar nam nije najveći
moralni autoritet tog vremena kardinal Kuharić govorio u tim danima: "Ako je
moj protivnik spalio moju kuću, ja neću spaliti njegovu! Ako je razorio moju
crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj
dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovog doma! Ako je ubio mog oca, brata,
sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca,
brata, sina, sestre!"
Pitanje je ipak koje nam se nameće kada
pojedinci žele ocrniti naše branitelje: Nije li to možda pranje vlastite
savjesti? Smije li onaj koji je mogao spriječiti zločine, a to nije učinio,
te je tako na neki način, po katoličkoj moralci, i sam odgovoran za zločin,
pojaviti se kao sudac i izricati pravorijek o tom zločinu? Mi, u vojnom
ordinarijatu želimo biti navjestitelji Evanđelja, te navjestitelji Istine koju
nam Crkva nudi.
Naši su mladići, mogla bih navesti i
njihova imena i prezimena, u rovovima molili za svoje neprijatelje, jer su među
njima, recimo, u Vukovaru, bili i njihovi očevi, stričevi, pa i braća, dojučerašnji
prijatelji. Možda prvi put u povijesti - hrvatski je branitelj, vojnik, s "biblijskim
šarmom" gledao na nesretnog neprijatelja i molio za njega. Da li ovaj duh, kao
"izvorni hrvatski proizvod" njegujete u HV?
I sâm sam bio svjedok ove istine. Očito
je da je kršćanstvo unijelo jedan drugačiji "štih" u život našeg čovjeka.
Ja sam često znao reći svojim gimnazijalcima da smo kršćanstvom označeni,
htjeli mi to ili ne. Naime, i naši ateisti su kršćanski ateisti... nažalost,
i naši psovači su kršćanski psovači, jer u svom govoru spominju kršćanske
svetinje. Upravo to je učinilo da u obrambenom ratu kršćanska misao postane
misao vodilja. Glavnina branitelja nastojala se tako i ponašati. Zapovjednik
HRM, admiral Letica znao je na prvoj crti reći svećenicima: "Vi niste ni
svjesni što činite svojom prisutnošću. Ondje gdje u postrojbi imamo svećenika
- nemamo problema!" Kršćanstvo je proželo ovaj narod i zato se bojim njegove
dekristijanizacije, leteći prema "naprednom" zapadu. Jasno je da se Hrvatska
ne može zatvoriti pred svijetom, ali sam za to da se susret svijeta dogodi u
prinosu vrednota na zajednički stol, gdje ćemo svi stupiti i učiti jedni od
drugih vrednote koje smo pridonijeli u zajedničku "blagajnu". To je ono što
nastojimo kroz svoju posebnost uzgajati u Hrvatskoj vojsci. Odgojiti sebe u
zrelu osobu - zrelog čovjeka i kršćanina, a onda po tome biti prepoznatljiv u
međunarodnim i vojnim i civilnim asocijacijama.
Nedavno je HTV prikazala dokumentarni
film o ovogodišnjem vojnom hodočašću u Lurd. I Vi ste tamo bili. Kakve
dojmove nosite?
Vojni ordinarijat je organizator
lurdskog hodočašća, a Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova
su podupiratelji ovog hodočašća. Moram reći da je radost surađivati u
organizaciji hodočašća s najodgovornijima u ministarstvima. I oni vide
vrijednost ovog našeg pastoralnog rada. Ove godine iz Hrvatske je bilo oko 700
vojnika, policajaca i branitelja na hodočašću. Kako sam doživio hodočašće?
Bio sam ponosan da sam Hrvat katolik, da smo prepoznatljivi kao ljudi uljudbe,
da nas susreću s poštovanjem, da nam je na prijem kojeg smo organizirali
posljednju večer došlo desetak stranih delegacija (Austriji su bili samo
dvije: Njemačka i mi), da se hrvatski jezik u službenim nastupima kao službeni
jezik čuo uz ostale svjetske jezike, jednostavno da su sve delegacije s poštovanjem
govorile o Hrvatskoj... Daleko su važniji oni osobni duhovni doživljaji koje
su doživjeli hodočasnici osobno - ali o tome trebate pitati njih i s njima
razgovarati. Opći dojam je veoma pozitivan, a tu stvarnost i poslije ovog
jubilarnog, desetog, hodočašća treba i dalje gojiti i podržavati.
Nije li to čudesno?! Gospa je uspjela u
onome u čemu je malo tko uspio: da se vojnici različitih naroda - osjećaju
kao miroljubiva djeca istog, Nebeskog Oca, i iste majke - Crkve? Kako je i kad
to okupljanje vojnika u Lurdu uopće počelo?
Vojno hodočašće u Lurd krenulo je od
razmišljanja vojnih svećenika - kapelana Njemačke i Francuske - kako poslije
dva svjetska rata, u kojima su ove dvije zemlje bile na suprotnim stranama, mogu
krenuti u "novo" razdoblje života koje mora biti označeno kršćanskom
ljubavlju. Službeno je počelo 1968. godine, na stotu obljetnicu lurdskih
ukazanja, i traje sve do danas. Svake godine preko 30 zemalja sudjeluje u ovom
hodočašću. Čini mi se da bi svijet krenuo drugim putem kada bi odgovorni za
mir u svijetu hodočastili i nalazili se kod zajedničke Majke. Uvjeren sam da
će vojnici koji se zajedno nalaze u Lurdu na hodočašću teško dizati oružje
jedan protiv drugoga. Poruka je svih vojnih hodočašća da što više budemo
zajedno u molitvi s Marijom, Majkom Isusovom, da ćemo lakše, evanđeoski, rješavati
konflikte.

Hrvati u svojoj povijesti sve najvažnije
vojne pobjede pamte i kao Gospine pobjede (Sinj, 1715., Tekije, 1716., na
primjer), pa i Domovinski rat, kojeg svi pamtimo i po krunici, i po oslobođenju
Knina na blagdan Gospe Snježne. Malo je poznato da je i mirna reintegracija
hrvatskog Podunavlja - također Gospina pobjeda. Da li u tom duhu i na tim
tradicijama odgajate hrvatske vojnike - katolike?
U povijesti je poznato da su se mnogi
pokršteni narodi koji su bili u opasnostima od neprijatelja utjecali nebeskoj
Majci Mariji. Pogledajte svetišta diljem Europe - glavnina njih je posvećen
Gospi. Meni je to nekako normalno. U kršćanskoj uljudbi majka obitelji igra
bitnu ulogu, "drži tri ugla kuće". Ona je u svojoj posebnosti nezamjenjiva,
i tek muž u zajedništvu s njom može u potpunosti ostvarivati obitelj.
Osjetili su to i Hrvati kroz svoju povijest i u sebi prepoznavali zaštitu "najvjernije
odvjetnice". Bilo je to i u Domovinskom ratu. Hrvatska je u obrani Domovine
bila jedinstvena u molitvi, u podršci, i u poštivanju branitelja. Možda bi iz
tog vremena trebalo nešto i danas naučiti. I mi vjernici prepoznajemo tu zaštitu,
jer vjerujemo da Bog vodi našu povijest. Kako to tumače oni koji su bez vjere
- to bi trebalo pitajte njih.
Vama osobno, koja je najdraža molitva?
Volim u tišini povući se i razmišljati
nad biblijskim tekstovima. Međutim, ako me pitate o molitvenom obrascu, onda je
to molitva koju sam naučio još od svoje pokojne majke, te je često molim:
"Pod obranu se tvoju utječemo, sveta
Bogorodice,
ne odbij na molbe u potrebama našim,
nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi,
Djevice slavna i blagoslovljena,
Gospođo naša, posrednice naša,
zagovornice naša!
Sa svojim nas sinom pomiri,
svojemu nas sinu preporuči,
svojemu nas Sinu izruči."
Razgovarala: MAŠA HORVAT