Marija Propetog Petković posvetila je svoj život na izvanredan način te postaje sve vidljivijim i sjajnijim znakom Crkve u današnje vrijeme. Savršenstvo ljubavi u služenju kraljevstvu Božjem ostvarivala je prihvativši evanđeoske savjete (čistoće, siromaštva i poslušnosti) koji su je na poseban način sjedinili s Crkvom i njezinim otajstvom. (usp. kan. 573. § 2).

Konstitucija Lumen gentium (Svjetlo naroda) Drugoga vatikanski sabor govori: "Vjernici pak treba da pristaju uz biskupa kao Crkva uz Isusa Krista i kao Isus Krist uz Oca." Marija je takav crkveni odnos osjećala duboko u sebi. Živjela je i proživljavala otajstvenu Crkvu te je u sebi pretekla duh Drugoga vatikanskoga sabora. Hijerarhiju, a napose papu i biskupe doživljavala je u duhu spomenute konstitucije kao nasljednike apostola kojima je povjerena vlast posvećivanja, naučavanja i upravljanja. Stoga i nije imala nikakvih dvojbi kad bi joj njezin biskup dr. Josip Marčelić uputio kakav savjet ili zamolbu. Iz takvoga odnosa proizlazi čvrsto uvjerenje kako je Družba djelo Božje te u svojoj oporuci između ostaloga piše: "On ju je htio i preko biskupa Marčelića ustanovio."

Marija je rođena 10. prosinca 1892. godine, na spomendan Gospe Lurdske, u imućnoj blatskoj obitelji Petković Kovač. Odgajana u strogom patrijarhalnom duhu poštivala je svoje roditelje i voljela ih, a napose oca. Njezina obitelj oduvijek je prijateljevala s Bogu posvećenim osobama. U obiteljskoj kući svećenici i redovnici bili su česti gosti. Povezanost s redovnicima, a napose s franjevcima koji su s obližnje Badije često dolazili u posjet obitelji Kovač, vjerojatno je imala snažan utjecaj na Marijin život i na buduću Družbu kćeri milosrđa.

Već kao dijete Marija je pokazivala veliku nadarenost kojom ju je Bog obdario. Kao petogodišnje dijete polazi u prvi razred pučke škole koju nakon šest godina završava odličnim uspjehom. Tada joj je bilo samo 11 godina.

U svom radu uvijek je slušala svećenike, biskupe i papu. Prije donošenja svake važne odluke uvijek se prvo posavjetovala s biskupom Marčelićem. Surađivala je i s drugim biskupima. Kad je Alojzije Stepinac bio imenovan nasljednikom zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, napisala je: "Ovaj mladi Nadbiskup je svetac." Proročki je pisala iz Argentine svojim sestrama kad je Stepinac bio osuđen, kako jako trpi zbog preljubljenog oca i pastira, ta da moli za njega da ga Gospodin sačuva za svoj narod. Kako se blaženici prepoznaju!

Svoj prvi susret s dubrovačkim biskupom Josipom Marčelićem Marija je imala prigodom primanja sakramenta sv. potvrde u Blatu. Možda je nekome već tada zatitralo srce na vibracije Magnificata i Duh Sveti započinje djelovati. Trebalo je samo znati osluškivati. Marija Petković je biskupu Marčeliću u svemu iskazivala svetu poslušnost. S druge pak strane biskup je u nju imao veliko povjerenje i već od prvih njihovih zajedničkih susreta naslućivao kako Bog s Marijom ima velike planove. Kad je 8. rujna 1906. godine biskup Marčelić u Blatu utemeljio društvo Kćeri Marijine, Marija postaje članicom i prvom tajnicom tog društva, a s navršenih 17 godina, 8. prosinca 1909. godine postaje predsjednicom toga društva na čijem čelu ostaje sve do 1919. godine. Marija sve snažnije osjeća poticaje Duha i započinje traganje za pravim putem kojim joj je poći. Tako 1914. godine utemeljuje Udrugu Dobroga Pastira, te godinu dana poslije Društvo katoličkih majki, da bi se poslije uključila i u rad Trećega franjevačkog reda.

U svojoj unutarnjoj nejasnoći Marija se dugo dvoumila misleći kako je njezin poziv živjeti i djelovati u zatvorenom samostanu, ali pomalo dolazi do sve jasnije spoznaje da je Bog poziva na nešto drugo. U toj nedoumici dva puta pokušava bježati od kuće u zatvorenu redovničku zajednicu, no Bog je vraća oba puta natrag u Blato. Prema vlastitom svjedočenju, prekretnica u njezinu životu bilo je pismo biskupa Marčelića, u kojem je on poziva da se vrati iz Splita, kamo je pobjegla. Biskupova želja je bila da ostane u Blatu gdje je u to vrijeme tolikima bila potrebna pomoć, kako materijalna tako i duhovna. Tako, prigodom boravka biskupa u Blatu, gdje je podijelio sakrament svete potvrde (rujan 1918. godine), Marija Petković daje obećanje biskupu da će poslušati njegov savjet te ostati u Blatu radeći za tjelesno i duhovno dobro svojih mještana. Marija Petković to svoje obećanje naziva "paktom pristanka i obećanja".

Pakt pristanka i obećanja vrlo brzo donosi i prve rezultate. Naime, početkom Prvog svjetskog rata iz Blata odlaze sestre službenice milosrđa. Nakon rata u ljeto biskup Marčelić javlja Mariji Petković kako se sestre više ne misle vraćati u Blato, te neka ona preuzme kuću. Sestre službenice milosrđa oprostile su se 3. kolovoza 1919. godine zauvijek s Blatom i s tamošnjim žiteljima, a istoga dana, oprostivši se od talijanskih sestara, Marija se s još tri djevojke za stalno nastanjuje u toj kući. Njih četiri odlučiše početi živjeti zajedno.

Početkom kolovoza 1919. godine Marija se povlači na Prižbu, zajedno s Marijom Telentom. Tu poštom dobiva od biskupa Josipa Marčelića Opće malo pravilo Trećega samostanskog reda sv. Franje. U popratnom pismu biskup piše Mariji neka prepiše to pravilo i neka ga pošalje natrag. Marija je prepisala pravilo pod naslovom Pravila sestara III. Reda sv. Frane, koje žive u samostanima u dubrovačkoj biskupiji. Danas se rukopisni primjerak tog pravila čuva u pismohrani središnje Družbine kuće u Rimu. Rukopis je manja bilježnica od 12 ispisanih stranica, a na 13. stranici nalazi se datum (19. ožujka 1917.) i potpis biskupa Marčelića.

Ubrzo nakon toga Marija dolazi u Dubrovnik k biskupu Marčeliću da usmeno s njim porazgovara i primi naputak za daljnji rad i djelovanje novozačete Družbe.

U kolovozu 1920. godine Marija sa svojom susestrom Marijom Telentom ponovno boravi na Prižbi, gdje po uputama biskupa Marčelića počinje sastavljati prve Ustanove. No, ne uspijeva ih dovršiti, jer se vraća natrag u Blato. Biskup Josip Marčelić odlučio je ustanoviti novu redovničku družbu. Dan utemeljenja odredio je 4. listopada, na svetkovinu sv. Franje Asiškoga. Tom prigodom Marija Petković zajedno sa svojim susestrama izabire i buduće redovničko ime. Kad položi prve zavjete ona će se zvati Marija Propetog Isusa. Isto tako tom prigodom Družba dobiva ime kćeri milosrđa.

Nije prošlo puno vremena od osnivanja Družbe, a novoobučene sestre već su položile i svoje prve zavjete. Bilo je to 14. listopada 1920. godine. Dan prije toga pod predsjedanjem biskupa Marčelića, te u prisutnosti mjesnoga župnika i o. Marijana Stašića obavio se i prvi vrhovni skup (generalni kapitul) Družbe. Marija je izabrana prvom vrhovnom glavaricom, a Marija Telenta njenom pomoćnicom. Biskup je potvrdio izbor, a Marija se "pod sveti posluh" prihvatila službe.

Ostaje zapisano kako je dana 14. listopada 1920. godine u Blatu na otoku Kurčuli počela djelovati Družba kćeri milosrđa sa šest novozavjetovanih redovnica.

U dokumentima pismohrane Biskupskog ordinarijata u Dubrovniku o Mariji kao vrhovnoj glavarici Družbe zapisano je: "Vrhovna glavarica je od postanka Družbe s. M. Propetog Petković, rođena u Blatu 10. XII. 1892. godine, od odlične uzor katoličke vrlo imućne obitelji Antuna Petković Kovač. Od djetinjstva čeznula za samostanom, ali roditelji joj zabranjivahu, istodobno je Bog zove da se žrtvuje za upoznavanje Njegove ljubavi i pomaže bijedne, te vodi razna katolička Društva. U 25. godini sa dogovorom Biskupa ostavi roditelje i počne samostalno raditi oko zapuštenih i sirota, davši tako temelje današnjoj svoj Družbi, koju velikim i neograničenim pouzdanjem u Providnost Božju vodi i s njome upravlja. - Vječno zavjetovana 21. XI. 1928. godine."

U utemeljenju Družbe, kao što se može razabrati, vrlo važnu ulogu imao je dubrovački biskup dr. Josip Marčelić, kojemu je Marija Petković u svemu iskazivala svetu poslušnost.

Tako je u spomenutom dokumentu Biskupskog ordinarijata Dubrovnik zapisano i sljedeće: "Ova redovnička domorodna družba zasnovana je dne 25. III. 1919. godine, a utemeljena dne 4. X. 1920. godine, u Dalmaciji na otoku Korčuli u varoši Blatu po osobitoj Providnosti Božjoj od blagopokojnog biskupa dr. Josipa Marčelić, po sadašnjoj generalnoj glavarici s. M. Propetoga za pomoć siromašnom sloju našeg milog naroda (za koju je 10 godina molio i snovao, osim osnovateljice isti blagopokojni Biskup i čekao da osnovateljica dođe na godine). I u teškim posljedicama rata, kad se je čuo plač sirota i udovica, ista osnovateljica ostavi roditeljski dom dne 25. III. 1919. i sa savjetom blagopokojnog Biskupa, da slobodnije može se žrtvovati za bijedne i sirote, sa svojom pratilicom dade se na rad, te počne brinuti za sirote, otvorivši sirotište i obdanište za 150 djece, istodobno vodeći siromašnu kuhinju za 3.000 gladnih. I vodiše razna katolička Društva za mladež i majke. Kroz to vrijeme pridružiše im se još 4 posebno pobožne djevojke, koje su od djetinjstva imale zvanje za samostanom."

Početak je težak. Toga je svjestan i biskup Marčelić, te nastavlja budno pratiti razvoj Družbe. Mariju i sestre bodri blagim riječima da ustraju, da budu strpljive u svemu a napose s djecom. Biskup potiče Mariju neka dovrši rad na Ustanovama. Kako bi joj olakšao rad šalje joj i pravilo za sestre franjevke dubrovačke biskupije. Marija 1923. dovršava rad na Ustanovama koje biskup Marčelić 15. lipnja 1923. potvrđuje vlastoručnim potpisom, a sutradan predsjeda drugom generalnom kapitulu Kćeri Milosrđa.

Prilikom kanonskog ustanovljenja družbe 18. veljače 1928. godine Marija posebnim pismom 1. ožujka 1928. godine zahvaljuje biskupu Josipu Marčeliću u kojem između ostalog stoji: "Zahvaljujemo Svemogućemu i Vašoj Presvijetlosti da smo primili dekret ustanovljenja od Vaše Presvijetlosti ove Družbe i odluku od generala Franjevačkoga reda da je naša Družba pripojena Franjevačkom redu. Nek se veseli Vaše pastirsko i očinsko srce, da je Vaše djelo do sada od Boga potvrđeno. Ja najmanja Kristova službenica padam u duhu pred noge Vaše Presvijetlosti, gledajući u Vama zamjenika Krista i sv. Oca Papu obećavam Vam poslušnost i pokornost."

Uz snažno izraženu socijalnu, horizontalnu, dimenziju u životnom opusu Marije Propetog Petković jasno se uočava i njezina druga, vertikalna, dimenzija. Već u prvotnim konstitucijama, te u dopisivanju s biskupom Marčelićem prepoznaje se njezin jasan stav prema crkvenoj hijerarhiji. Poštovanje i ljubav, a nadasve posvemašnja poslušnost hijerarhijskoj Crkvi. U jednom pismu sestrama 1928. godine piše: "Piše mi Presvijetli da svake nedjelje vas zove. O kako ste sretne, kod tog sveca slušati sv. savjete." Zar je i mogla drukčije razmišljati ona koja je toliko ljubila Crkvu, a napose u njezinim najmanjim članovima? Uostalom bila je to naravna i logička posljedica ljubavi, pobožnosti, pouzdanja i uvjerenja da služeći Crkvi služi na najbolji način samome Kristu.

U uvodnom dijelu dekreta o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae caritatis piše: "Nastojanje oko savršene ljubavi po evanđeoskim savjetima proistječe iz nauka i primjera božanskog Učitelja, a pojavljuje se kao sjajan znak nebeskog kraljevstva. To je već prije pokazao Sveti Sabor u svojoj konstituciji koja nosi naslov Lumen gentium - Svjetlo naroda, a sada hoće da progovori o životu i disciplini onih ustanova kojih članovi zavjetuju čistoću, siromaštvo i poslušnost, da se pobrine za njihove potrebe prema zahtjevima današnjih vremena."

To je već prije pokazala i Marija Propetog Petković, koja se pojavila zaista kao sjajan znak nebeskog kraljevstva. Ispovijedajući evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, postala je sjajan znak u Crkvi koji unaprijed naviješta nebesku slavu.

Duh Marije Propetoga Petković danas sve snažnije živi i djeluje u Crkvi. Najjasnija potvrda toga jest njezina ostavština Družba Kćeri Milosrđa, te još mali korak do počasti oltara. Sveta žena koja je imala izvanredan osjećaj za potrebe bližnjega u nevolji, te istančan osjećaj za sveopću Crkvu. Primjerena je njezina privrženost crkvenoj hijerarhiji, ali isto tako blizina i onima najmanjima i zapostavljenima. U nedostatku ovakvih svijetlih likova, znajmo ispravno vrednovati djelo Marije Propetog Petković i ljubomorno ga čuvati kao neprocjenjivi biser domaće baštine koji je ponikao na ovim našim prostorima.