VERITAS - br. 10/2002.

>[SADRŽAJ]<

RAZGOVOR


U DOMU UMIROVLJENIKA "SVETI JOSIP" U ZAGREBU, S RAVNATELJICOM LIDIJOM PAVIĆ 

RADOST TREĆE ŽIVOTNE DOBI - PRONAĐENI SMISAO


Grad Zagreb se po veličini ubraja u razvijene srednjoeuropske gradove s uznapredovanim padom nataliteta. U dnevnom tisku gotovo svakog dana možemo pročitati da je u posljednjih 10 godina u Hrvatskoj porastao mortalitet. Lijepa naša izgubila je oko 100.000 svojih građana. Postavlja se pitanje: zašto?

Uz sveopći pad životnog standarda - siromaštvo i glad, progone, neimaštinu i bolesti, uz žrtve Domovinskog rata, porasla je i prirodna smrtnost. Drugim riječima, u Hrvatskoj umire više ljudi nego što se rađa. Ta uzbunjujuća slika današnje Hrvatske dovoljno govori kakva se politika vodila i još uvijek se vodi kada su u pitanju mlade obitelji, te stari i nemoćni. U današnje doba svijet sve više teži sveopćoj globalizaciji. Što to primjerom znači za male narode i narode u tranziciji - u koje se ubraja i Hrvatska - nije teško dokučiti.

Koliko se brige i skrbi danas posvećuje populaciji treće dobi, njihovom zbrinjavanju i kvaliteti života, pokušali smo doznati u razgovoru s gospođom Lidijom Pavić, ravnateljicom zagrebačkog doma umirovljenika "Sveti Josip".

Gospođo Pavić, ravnateljica ste doma "Sveti Josip" na Dunjevcu. Kada ste došli u Dom i kako ste osmislili svoju djelatnost s ljudima treće životne dobi?

Ravnateljica sam postala prije devet godina. Nedugo nakon mog dolaska, na Josipovo, 19. ožujka te iste 1993. godine, ime doma "Črnomerec" preimenovano je u dom "Sveti Josip". Naš Dom broji 340 korisnika. Smješteni su u jednokrevetne i dvokrevetne sobe, u dvije odvojene kuće: u domu "Svetog Josipa" na Dunjevcu 17 i u domu "Svetog Maksimilijana Kolbea" u Topničkoj 29. Našim nepokretnim korisnicima dostavljamo hranu u kuću iz kuhinje našeg doma. Liječnici zdravstvene ambulante doma brinu se za zdravlje umirovljenika. U sklopu doma imamo sportsko-rekreacijske programe i dvoranu za vježbanje. Za uređenje okoliša - hortikulture, cvijeća i travnjaka brine se gospođa Ivanka Stankić. Za čistoću i urednost doma zalažu se naše spremačice. Dom nudi mnogobrojne sadržaje prema sklonostima korisnika: pjevački zbor, literarnu i likovnu sekciju, knjižnicu, a naglasak stavljam na molitvenu grupu. Nju vodi skupina vjernika - korisnika doma, a naročito se isticala nedavno umrla gospođa Nevenka Bakoš. Ona je povremeno i pisala u "Veritasu".

Najbolji pokazatelj tog djelovanja je hodočašće u Mariju Bistricu. Marijansko svetište najradije posjećuju naši stariji i nemoćni štićenici. Sva mjesta u autobusu uvijek su popunjena, tako da ja i osoblje u pratnji odstojimo cijeli put do odredišta. Nama to ne predstavlja nikakav problem zbog same nakane puta.

Ima li dom i neki svoj sakralni prostor?

Zbog potreba naših korisnika i zbog duhovnog ozračja koje inače vlada u domu otvorena je 21. prosinca 2000. godine, uoči samog Božića, kapelica Gospe od Zdravlja na prvom katu našeg doma. Križni put je oslikao naš poznati slikar Ivan Lacković Croata, a izdana je i molitvena knjižica. Naše dvije socijalne radnice gđa. Marija Benčić i gđa. Marijana Pećnik osobito se zalažu za pastoralno-molitvene i pjevačke susrete. Gospođa Benčić je aktivna u župnoj crkvi sv. Antuna, a gđica Pećnik je preuzela pjevački zbor. U domu se odvija i bogat društveni život: proslave rođendana, održavanje raznih priredbi, razmjena između ostalih domova i klupskih aktivnosti. Osvježenje i pomoć su mladi ročnici koji pomažu starijim osobama u svim potrebama i tako služe civilni vojni rok.

Za brigu o ljudima starije dobi, potrebna je određena motivacija i ljubav prema bližnjima. Kada je u Vašoj duši sazrela odluka da se bavite tim poslom?

Vrlo rano! Odrastala sam uz starije tete u obitelji, koje su me štitile svojom ljubavlju i pažnjom. Starije osobe doživjela sam kroz čuvstvo ugode i brižne skrbi. Danas, nakon 32 godine rada, mogu sasvim pouzdano izjaviti da svoj posao obavljam s ljubavlju. Moje djelovanje započelo je radom u zdravstvu - 10 godina u općoj praksi, iz koje sam prešla u socijalu, gdje sam ostala sve do danas - pune 22 godine. Boravak u Njemačkoj i rad u bolnici ostavio je snažan dojam na mene. Tada sam zapravo čvrsto odlučila upisati studij socijalnog rada. Nakon diplomiranja upisala sam postdiplomski studij. Odlučila sam se za profil gerontologije i danas sam specijalist u tom području.

Supruga ste i majka. Koliko Vaš poziv utječe na Vaš privatni život?

Sigurna sam da svoj posao obavljam s ljubavlju i da ga ne osjećam kao teret prema svojem privatnom životu. Odmah sam pojasnila taj međuodnos, jer ljudi su svugdje oko nas - i na poslu i u obitelji. Ako volite ljude, ta vam se ljubav uvijek vraća. Moj suprug Ante je u mirovini. Po struci je diplomirani pravnik i sve do umirovljenja radio je u HRT-u. Sin Antonio je apsolvent novinarstva i uskoro će diplomirati. Voli učiti strane jezike. Suprug i sin pružaju mi podršku, a ja im je na isti način vraćam.

Korisnici doma, umirovljenici i štićenici, različitih su dobnih, intelektualnih, zdravstvenih i materijalnih mogućnosti. Kojom sposobnošću uspijevate objediniti sve te različitosti?

U prvom planu su uvijek razumijevanje, strpljivost i dobra volja. Vjera puno pomaže ljudima, daje im snagu za život, naročito u trećoj dobi. Preko nje dobivaju utjehu i nadu da ovaj život ima smisla, bez obzira na sve teškoće i kušnje koje čovjeka mogu snaći. Čovjek koji ima živu vjeru u srcu i dijeli je s bližnjima nikad neće posustati.

Vjera i duhovnost bitni su u životu svakog čovjeka. Može li se optimizam za smislom održati i u starijoj dobi?

Vjerujem da može! Da, tek kad uspijemo pomiriti u sebi našu ljudsku ograničenost i Božju volju i milosrđe. Stvoritelj u svojoj neograničenoj ljubavi zna u svakom trenutku što je za nas najbolje. Naša slobodna ljudska volja razlikuje se od Božje volje za nas. Pomirenje tih dviju volja, odnosno usklađivanje naše volje s Božjom, donosi nam strpljivost i prihvaćanje. To je jedini ispravan put za postizanje mira u čovjekovoj duši.

Poznata mi je Vaša suradnja s franjevcima konventualcima iz samostana Svetog Duha. Jesu li Vaši štićenici zadovoljni duhovnom pomoću koju im svećenici pružaju?

Jesu! I štićenici i osoblje doma. Velika nam je prednost što je Dom u neposrednoj blizini crkve. Uspješno surađujemo i s Caritasom u "Domu sv. Antuna", koji vodi fra Ivan Radeljak. Stacionar našeg Doma pod stalnom je donacijom Caritasa i dobro napreduje. Ta se pomoć očituje u hrani, lijekovima i svim medicinskim potrepštinama za stare i nemoćne. Neprocjenjiva je pomoć svećenika u duhovnom i pastoralnom djelovanju. Redovito služe svete mise nedjeljom i blagdanom, ispovijedaju i dijele svete sakramente. Posjećuju bolesne i nemoćne, dijeleći im utjehu i nadu.

Na kraju našeg razgovora, koja bi bila Vaša poruka čitateljima "Veritasa"?

Moja poruka je sažeta i jasna: Njegujte od mladosti prijateljstvo i ljubav prema bližnjima, kako vas starost ne bi zatekla osamljene i nezbrinute!

Razgovarala: DUBRAVKA BUKOVINA

>[SADRŽAJ]<