MOLITVA I LJUBAV RAĐAJU MIROM 

Iako je prošlo već više od 15 godina od povijesnog međureligijskog molitveno-mirotvornog susreta u Asizu, ipak u međuvremenu ništa nije uspjelo ugasiti onaj "duh Asiza" koji je Duh Božji, očito po zagovoru sv. Franje, mironosca, te posredstvom pape Ivana Pavla II., zapalio tom prigodom u mnogim srcima i dušama. No, to što ga ništa još nije ugasilo, ne mora nužno značiti da on gori svom silinom i da se plamičak s vremenom pretvorio u snažan oganj. Tada je bilo teško u potpunosti shvatiti koje će biti značenje tog iznimno važnoga susreta, ali danas, s višegodišnje distance uočavamo da je susret za vjernike još uvijek i te kako zahtjevan te traži konkretne odgovore na izazov koji se može definirati rečenicom: Biti vjerodostojni svjedoci mira!

Čitav svijet u sv. Franji vidi osobito djelotvornog i uvjerljivog svjedoka mira. Djelotvoran je zato što je bio tjelesno slabašan i društveno bezutjecajan, a uvjerljiv baš zato što je i sam iskusio utjecaj bogatstva i moći, odnosno njihovu potpunu nemoć kada je u pitanju izgradnja mira. Tek nakon te spoznaje sv. Franjo velikodušno prihvaća živjeti poput onih koji su slabi i siromašni, odnosno zajedno s onima koji se svakodnevno bore za svoj goli opstanak.

Sv. Franjo je bio tako djelotvoran i uvjerljiv svjedok mira još daleko više zato što je otkrio nebesku vrijednost mira. Mir je, zaista, Kristov dar ljudima! Nitko ga ne može drugima navješćivati ako ga nije prije primio i u sebi živio. I to je Franjo shvatio ubrzo nakon obraćenja. Dobro je razumio da mira nema bez temeljite promjene srca.

Mir u ljudskom srcu rađa se prije svega iz molitve. Po kontemplaciji čovjek pronalazi svoga Stvoritelja, otkriva njegovu dobrotu i ljubav prema svakom čovjeku, kao prema vlastitom ljubljenom djetetu, a onda i našem bratu. Te bratske odnose, istočnim i svakim drugim grijehom narušene, Krist je obnovio u svojoj žrtvi na križu. Od tog trenutka Kristova nas ljubav potiče na nesebičnu ljubav prema svakom bratu čovjeku. Upravo stalno razmatranje o tim istinama vjere temeljito je preobrazilo sv. Franju i učinilo ga "glasnikom radosne vijesti" svim ljudima i čovjekom posve konkretne i djelotvorne ljubavi prema svakoj ljudskoj osobi, bez razlike.

Tek preko molitve čovjek otkriva ona istinska dobra za koja se valja zalagati. Pred Božjim licem i u mudrosti koja dolazi odozgo shvaća da sebično posjedovanje materijalnih dobara i bogatstva te obrana vlastitih povlastica pogubno dijele ljude i postupno ih pretvaraju u neprijatelje.

Još je dug put do mira za svakoga od nas osobno i u cijelom ljudskom društvu. Taj se put sastoji od neprestanog obraćanja srca. Bog nas tako oslobađa od predrasuda, mržnje, neprijateljstva, zavisti i ljubomore, uklanja također i prepreke što ometaju pravo zajedničko življenje. To progresivno stjecanje mira na osobnom i zajedničkom planu moralo bi proširiti svoje učinke i na one s kojima živimo. Svojim svjedočanstvom življenog mira mi kršćani možemo uvjeriti sve ljude da u Kristovo ime međusobno uspostave nove odnose povjerenja, razumijevanja, suradnje, solidarnosti - istinskog Božjeg mira.

Jesmo li spremni, na dopuštene i kršćanskoj duhovnosti prikladne načine, utjecati na društvena i politička gibanja kod nas i u cijelome svijetu? Sve više se pokazuje evanđeoski hitnom potreba stvarnog sudjelovanja u često dramatičnim problemima našega vremena. Stoga moramo tražiti sredstva da se i na planu zakonskih inicijativa utire put za obranu slabih i nezaštićenih, za jamstvo priznavanja građanskih prava, za pravo savjesti: jednom riječju, za sve promjene koje mogu učiniti humanijima strukture u kojima i sami moramo živjeti.

S dubokim i ozbiljnim zanimanjem smo pratili međureligijski molitvene susrete u Asizu 1986. i početkom 2002. godine. Uvjereni smo da ti susreti označavaju povijesne etape na putu ekumenskog dijaloga. No pitajmo se, promatramo li te susrete kao završene čine, bilo pa prošlo, ili kao čvrsta polazišta za stalni mirovni hod naprijed?