VERITAS - br. 11/2002.

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU


ŽIVJETI U PRISUTNOSTI SMRTI I UMRIJETI U PRISUTNOSTI ŽIVOTA

SMRT I ŽIVOT

Piše: CELESTIN TOMIĆ 


Obično govorimo život i smrt. Stavljamo naglasak na ovozemni život. Smrt nam dolazi kao nešto crno, kobno, tragično. Život shvaćamo kao radost i sreću, a smrt kao žalost, tugu, bol. Međutim smrt je jedan veoma važan dio, možemo reći najvažniji dio našeg života. Ona je dar i milost. Ako u njoj ne vidimo smisao, tad nam i ovaj život postaje besmislen. Ako smrt ne shvatimo u svom njezinom značenju, počinjamo duhovno samoubojstvo. Ako mislimo na smrt, tek tada ćemo znati ispravno cijeniti ovozemni život. Ako smrt shvatimo religiozno, kršćanski, kao prijelaz u život, tada ona gubi svoju tamu i gorčinu, a ostaje dar i milost kao i ovaj život. Još više, jer tada živimo istina u prisutnosti smrti, ali i umiremo u prisutnosti života.

"Bog živih" (Mt 22, 32)

Štovanje mrtvih siguran je raspoznajni znak ljudskih bića. U svim religijama na razne načine je izražena vjera u život poslije groba. Istočne religije govore o seljenju duša, o reinkarnaciji, dok se ne pročiste i utonu u nirvanu, u ništavilo. Za stare Egipćane prijeći prag smrti znači početak novog života, kako nalazimo u "Knjizi mrtvih" koju polažu uz svoje pokojne. Mnogi običaji iz vremena pretkršćanstva, pročišćeni od svega poganskog i kobnog, prešli su u kršćanstvo, posebno sjećanje na mrtve, odnosno na svete i na Dušni dan. U Meksiku nekoliko dana slave Dušni dan. Sjećaju se svojih pokojnika, pjesmom i glazbom (mariacci), posebnim jelom i pilom.

U svjetlu Kristova uskrsnuća možemo još vedrije i radosnije i snažnije veseliti se i s apostolom kliktati: "Gdje je smrti tvoja pobjeda? Gdje smrti, tvoj žalac? Pobjeda iskapi smrt." (1 Kor 15, 55)

   

Veliki kršćanski umovi misle na smrt i shvaćaju ispravnu vrijednost ovoga života. Besmrtni umjetnik Michelangelo bio je duboko zahvaćen mišlju na smrt. Sva njegova velika djela protkana su mišlju na smrt, ali i na život. Papini opisuje likove s groba Medici u Firenzi, Michelangelovo djelo: Dan izražava žalost predstavljenu u dosadi; Noć žalost koja prelazi u nesvijest; Zora žalost koja se rađa iz osjećajnosti; Suton žalost koja slijedi umor dana. Četiri trenutka dana izražena su likovima koji označuju bol i žalost.

Sam Michelangelo govori o smrti: "Treba misliti na smrt. Ta nam misao omogućuje da upoznamo sebe, da budemo u sebi jedno, da nismo rastrgani od rodbine, prijatelja, velikih učitelja, ambicija, škrtosti i drugih mana i grijeha koji čovjeka ogoljuju, drže ga rastrgana i rastresena, da se ne nađe u sebi, da nađe svoj identitet. Značajna je misao na smrt koja ruši prolazne stvari i zadržava samo velike i snažne."

Michelangelo misli na smrt, ali i na život koji nadolazi. Iako su njegova djela nadahnuta mišlju na smrt, ona su ispunjena i životom, nadom u uskrsnuće. Ostao je siroče u 7. godini života. Majka mu je umrla u 18. godini života. Ne čudi nas da besmrtni lik Pietá koji stvara kao mladić od 23 godine, i koji odražava lik mlade majke, ovjekovječuje život koji traje, besmrtni život.

Stravična smrt Savanarole, 23. svibnja 1498., nadahnjuje ga za veliko djelo Posljednjeg suda u Sikstinskoj kapeli. Njegov besmrtni kist ispisuje na zidu trganje, muke, patnje čovječanstva za slobodom, za pravdom, za mirom. Ali je tu već i pobjeda naznačena. Dok je "stup", znak slave ovozemnog društva, znak ovozemne mudrosti i moći, porušen, izdiže se pobjedonosni znak "Križa", znak sramote, ludosti i sablazni, koji postaje znak pobjede, časti, Božje sile i Božje mudrosti.

U tome vidimo tajnu smrti i života, u Kristovu umiranju i u njegovu uskrsnuću. Nigdje nam se stvarnost ovoga života ne ukazuje kao tu, na križu Gospodnjem, u njegovoj smrti. Tu je zaista bunar boli ali i radosti, nade i života, koji jedino rasvjetljuje tamne zakutke našega života, omogućuje nam da ispravno shvatimo svoj položaj, svoje postojanje u svijetu, da ocijenimo ispravno vrednote svijeta i vedro kročimo ovim svijetom.

   

Toma apostol je pun tjeskobe, crnih misli, nevjere. Gospodin ga poziva. "Prinesi prst ovamo i pogledaj ruke. Prinesi ruku i stavi u rebra moja!" (Iv 20, 27). Koliko puta odzvanja taj poziv i u našem životu, posebno u danima bolnih, dramatičnih rastanaka s ljubljenim bićem? Zaista, tada dodirujemo u živo ranjene ruke i proboden bok Isusa, ali uskrslog i proslavljenog. Otkrivamo ljubav tamo gdje nam izgleda da je nikako nećemo otkriti, gdje nam sve kaže da Bog nije ljubav! I najednom otkrivamo otajstvo ljubavi pred nama, i kroz suze i plač gledamo bistro i jasno ono što dosad nismo vidjeli. I život se vraća u nas, život pun svjetla i nade i obećanja, život u Božjoj ljubavi.

Misao na smrt omogućuje nam da shvatimo vrijednost života. Ako živimo u prisutnosti smrti, umiremo u prisutnosti života. Raspeti, koji kruni naše grobove, govori nam o Životu koji nas čeka. Jer naš Bog, kako nas sam Isus uči "nije Bog mrtvih nego Bog živih." (Mt 22, 32)


ISTINA O KUMRANU (8)

KRŠTENJE

Obredno pranje igra veliku ulogu u Isusovo vrijeme, kao što znamo i iz Evanđelja. U to vrijeme pojavljuju se brojne grupice "baptista" - koji na obalama Jordana obavljaju obredna kupanja da se očiste od svake nečistoće. Posebno je važno obredno kupanje, kad prozelit ulazi u židovsku zajednicu da postane njezin punopravni član.

Zajednica u Kumranu jednako ima obredno kupanje nakon godine provedene u kušnji za onoga koji se odluči da će živjeti po Zakonu, kako ga tumači Učitelj pravde. Kumranska zajednica je svećenička zajednica, stoga se od svakog člana, iako nije levitskog plemena, traži obredna čistoća, odnosno pranje prije blagovanja - dvaput na dan.

   

Kumranska zajednica doslovno je shvatila riječi proroka: "Pripravite Jahvi put u pustinji" (Iz 40, 3), i sišli su u Judejsku pustinju i nastanili se na zapadnoj obali Mrtvog mora, "podalje od nezdravih isparavanja obale". Njihovo obredno pranje nas podsjeća na Ivanovo krštenje u Jordanu. Međutim velika je razlika između Ivanova krštenja i njihovih obrednih pranja.

Esenska zajednica sišla je u Judejsku pustinju da pripravi put Jahvi. Oni shvaćaju taj "put" razmatranjem i proučavanjem Zakona i proroštava. Judejska pustinja nije "pustinja naroda" u kojoj je Izrael morao boraviti četrdeset godina, prije nego je pod Jošuinim vodstvom ušao u zemlju obećanja.

Ivan Krstitelj krsti u Betaniji, s onu stranu Jordana (Iv 1, 28), na istočnoj obali Jordana, na mjestu prijelaza Izraela u zemlju obećanja po biblijskoj predaji. Danas nam to svjedoče brojni arheološki nalazi crkava i manastira koje su hodočasnici od prvih vjekova posjećivali. Izrael će ponovno morati u "pustinju naroda", kad bude ponovno izbačen iz zemlje obećanja i odveden u Babilon. Prema starom grčkom prijevodu (iz 3. stoljeća prije Krista), Ivan je "Glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu!" (Mk 1, 3)

   

Ivan propovijeda "krst obraćenja na otpuštenje grijeha" (Mk 1, 4). O otpuštenju grijeha ne govore kumranski rukopisi. Oni obavljaju obredna čišćenja prije blagovanja koje obavlja svaki pobožni Židov dvaput dnevno kako propisuje Zakon.

U kumranskoj zajednici mogao je obavljati obredno kupanja samo punopravni član zajednice. Kod Ivanova krštenja "grnula je k njemu sva Judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu, ispovijedajući svoje grijehe" (Mk 1, 5). Ivan Krstitelj ne stvara neku zajednicu zatvorenog tipa. Svi mogu pristupiti bez godine priprave. Mogu odmah primiti krštenje, ako su spremni donositi plodove obraćenja. I to ne samo "djeca Abrahamova" po krvi, nego i oni koji su to po vjeri. Svi mogu primiti Ivanovo krštenje, ako imaju dobru volju promijeniti svoj dosadašnji grešni život. Tu je mnoštvo; tu su carinici koji su po uvjerenju farizeja i esena bili isključeni iz mesijanskog kraljevstva koje dolazi; tu su i vojnici, koji po shvaćanju esena pripadaju sinovima tame koji će biti uništeni s rimskim carstvom kojemu oni i carinici služe, u skorom eshatološkom konačnom ratu.

Krstitelj i njima obećava spasenje i ne moraju promijeniti svoje zanimanje. Za sve vrijedi načelo: "Tko ima dvije haljine neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako." Carinicima posebno kaže: "Ne utjerujte više nego što vam je određeno." Vojnicima: "Nikome ne činite nasilje, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom." (Lk 3, 10-14) To je neshvatljivo u kumranskoj zajednici.

Samo jednom se Ivanovo krštenje prima kao priprava za ulazak u mesijansko vrijeme i za skori sud, da budu pripravni i da im se otpuste grijesi. U Kumranskoj zajednici osim pranja kod stupanja u zajednicu, dnevno se dvaput obavlja obredno pranje.

K tome bitna je razlika između Ivanova krštenja i obrednih pranja u Kumranu: Krstitelj ovim krštenjem pripravlja put Gospodinu: "Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim." (Mk 1, 7 s.) Krstitelj će i pokazati onoga kome pripravlja put: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!" (Iv 1, 29) "To je onaj koji krsti Duhom Svetim, i ja sam vidio i svjedočim: on je Sin Božji." (1, 33 s.) Samo Bog može grijehe oprostiti. Isus je ne samo Mesija-Krist već i Gospodin, pravi Bog.

   

Kumranska zajednica govori o "novom savezu", o novom stvaranju. Pavao govori da je sve to ostvareno za kršćane u krštenju: "Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo, dakle, zajedno s njim ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo, doista, s njim srasli po sličnosti smrti njegove, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet, da onemoća ovo grešno tijelo, te više ne robujemo grijehu. Ta tko umire, opravdan je od grijeha. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime." (Rim 6, 3-11)

I istočni grijeh briše se krštenjem: "Grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga - svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što neposlušnost jednoga čovjeka mnogi (svi) postadoše grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravedni." (Rim 5, 18 s.) I sve se to ostvaruje u kršenju.

Po krštenju ulazimo u Novi savez, opraštaju nam se grijesi, postajemo novi stvor: "Je li tko u Kristu, nov je stvor." (2 Kor 5, 17)

   

Kumranski spisi nam mogu samo osvijetliti pozadinu da bolje shvatimo Pavlovu središnju i sržnu misao o novom stvaranju, o novom čovjeku, o Novom savezu koji se ostvaruje u kršćanskom krštenju u kojemu postajemo novi stvorovi, kršćani, kristi. A s Kristom počinje i dovršenje spasenja u nama, ulaskom u zajedništvo Trojednog Boga. Krštavamo se "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!" Kumranska zajednica je strogo židovska sljedba, i ostaje izvan objave Trojednog Boga u kojemu se krštavamo.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<