VERITAS - br. 11/2002.

>[SADRŽAJ]<

MLADI


SUVREMENI TREND EMIGRACIJE

PINKLEC NA RAME...


Pinklec (zavežljaj) na rame i put pod noge - stara je hrvatska izreka. Iseljeništvo je, mogli bismo reći, postalo već dio tradicije ili popularno rečeno "folklora" hrvatskog naroda. Tijekom stoljeća napuštali smo domovinu iz različitih razloga - što političkih, što ekonomskih. Sudeći po nekim istraživanjima, danas je u tijeku novi val iseljavanja. Ovaj put Hrvatsku napuštaju mladi, sposobni ljudi, u naponu snage. Odlaze trbuhom za kruhom.

   

Na tvrdnju marksista da onaj tko ima mlade, ima i budućnost, Joseph Goebbels tridesetih je godina, navodno, odgovorio: "Tko ima budućnost, ima i mlade". A svi ti navodi i tvrdnje uvod su u istraživanje jednog našeg tjednika, čiji je rezultat, ako ga prihvatimo zdravo za gotovo, vrlo poražavajući i zabrinjavajući: čak 70% mladih htjelo bi napustiti Hrvatsku, da im se za to pruži prilika! S obzirom, ipak, da je isti tjednik u prethodnom broju objavio "remek-djelo" istraživačkog novinarstva na temu tajnog pakta vlč. Zlatka Sudca, Zvone Bobana i Thompsona sa tzv. "salezijanskim specijalcima", sve podatke iz navedenog najnovijeg istraživanja ne treba prihvatiti i kao činjenicu. Naime, prethodno spomenuti uradak na temu Sudac-Boban-Thompson-salezijanci-don Bosco-urota Crkve i mladih, čiji me dramatični i konspirativni ton nasmijao do suza, s punim je pravom zavrijedio nagradu godine za najbolje znanstveno-fantastično djelo. U cijeloj priči žalosno je samo to što tekst nije objavljen u rubrici za razonodu, nego kao "dossier" broja. Bilo bi zanimljivo i to prokomentirati, ali ipak vratimo se pinklec-temi.

Unatoč rezervi prema preciznosti rezultata istraživanja u našim novinama, iz osobnih iskustava i opće-društvene klime, znamo i sami da navedeni "emigrantski" trend itekako postoji. Pogotovu kod mladih s fakultetskim obrazovanjem.

   

Među onima koji se brinu za budućnost Lijepe naše, mnogi mudruju nad ovim problemom i osjećaju se pozvanima reći nešto o tome. Često se mlade proziva i cilja se na njihove domoljubne osjećaje, ne bi li im se usadila grižnja savjesti i ne bi li ih se preko te nametnute krivnje odvratilo od odlaska u inozemstvo. Drugi pak ni to ne pokušavaju, nego sjede prekriženih ruku i odmahuju glavama, čudeći se tome što današnja mladež nema volje nešto učiniti. Naravno, nešto se treba učiniti - ali nisu mladi jedini koji mogu to nešto promijeniti, niti sami mogu riješiti svoja egzistencijalna pitanja. Ne treba propovijedati čovjeku koji se utapa, već mu treba pružiti ruku, a gladnome - dati kruha. Birajući između neimaštine i nostalgije za domovinom, većina ljudi odabire ovo drugo.

Mnogo je licemjerja u našemu društvu, pa tako i među onima koji se zauzimaju da se nepravde isprave i da se mladim generacijama pruži šansa. Isti ti u vlastitim poduzećima imaju mlade legalne ili nelegalne djelatnike koji ili nemaju nikakve nade da će posao ikada dobiti ili, ako ga već imaju, moraju biti svjesni toga da im to treba biti dovoljan razlog za "veselje", jer o nikakvom zasluženom napretku ne može biti govora. Pa zna se kako se generacijama kod nas uspijevalo, kako se posao dobivao ili kako se napredovalo. Znanje i sposobnosti nisu preduvjet za uspjeh.

Možemo li zamjeriti nekome tko nakon mjeseci i godina provedenih u potrazi za legalnim ili bar plaćenim poslom, kako bi preživio i izgradio neku budućnost, osnovao obitelj - čiju dobrobit toliko branimo, taj isti posao potraži negdje drugdje? Ili nekome, čiji se rad i uloženi trud niti cijeni, niti na bilo koji način potiče? Dok mi naše stručnjake ostavljamo na Zavodu za zapošljavanje, ili negdje u zapećku, da ne bi ni slučajno zasjenili druge na važnijim pozicijama (kod nas su "fotelje" još uvijek u modi i ništa ih ne smije ugroziti), negdje drugdje, u nekoj dalekoj zemlji, te iste stručnjake dočekat će raširenih ruku.

   

Živjeti u inozemstvu zasigurno nije grijeh. Pozvani smo, naime, voljeti sve ljude, sve smatrati braćom, a usput, svi ljudi i cijeli svijet od Boga su stvoreni. Normalno je da je nama koji svoju domovinu volimo, teško vidjeti je u stanju iz kojega je odlazak mladih u inozemstvo češće nužno zlo, a rjeđe slobodni odabir ili zov ljubavi prema upoznavanju svijeta.

Mi smo ipak još uvijek najjači na riječima. Razglabati možemo do besvijesti. I, uvijek kad se progovori o ovoj temi, ili se upire prstom u političare ili u mlade, a nitko od nas neće uprijeti prstom u sebe i napraviti našu domovinu boljim mjestom za život. Bar u krugu od par metara oko sebe.

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<