VERITAS - br. 12/2002.

>[SADRŽAJ]<

CRKVENI KALENDAR


DIJETE-BOŽIĆ OBJAVLJUJE NAM BOŽJU NJEŽNOST I SAMILOST

LJUBAVLJU PROŽETI


Vrijeme je priprave za blagdan Božića. Vrijeme došašća. Došašće nas prisjeća kako su ljudi čekali Kristov dolazak, kako su čekali dola­zak Boga u tijelu. Advent upravo dolazi od riječi Adventus što zna­či dolazak. Dolazak Krista, ali najprije njegov dolazak u tijelu. Jedino je Izraelu bilo objavljeno da će Bog doći u tijelu da bi mogao izvesti svoje djelo otkupljenja. Stari zavjet navještava dolazak Boga u liku čovje­ka i njegovu žrtvu za oproštenje grijeha svijeta. "... u ljubavi vječ­noj smilovah se tebi, govori Jahve, tvoj Otkupitelj" (Iz 54, 8). "Nije slao ni poslanika ni anđela, nego ih je sam spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sâm ih je otkupio" (Iz 63, 9). Na još nekoliko mjesta pro­rok Izaija naviješta kako je sam Jahve otkupitelj. I drugi proroci navještaju dolazak Boga u tijelu. A Bog dolazi u tijelu upravo zato da bude naš otkupitelj.

Kristov dolazak u tijelu postaje središte cijele ljudske povije­sti. Cijela se povijest čovječanstva dijeli na prije i poslije Krista, prije i poslije njegova dolaska u tijelu. Taj dolazak u tijelu najra­dosnije slavimo u božićno vrijeme. Božić se odavna slavio kod kršća­na. Iz sačuvanih spisa i dokumenata proizlazi da se u Rimu Božić slavio 25. prosinca već u 4. stoljeću, 336. godine. Naime tog se datu­ma slavio jedan državni blagdan koji je zapravo bio poganski blag­dan: Blagdan rođenja nepobjedivog Sunca. Mnogi teolozi smatraju da je Crkva u Rimu uvela blagdan koji slavi Kristovo rođenje 25. prosinca upravo zbog toga, zbog tog poganskog državnog blagdana, kao jed­nu reakciju na taj poganski "blagdan". Jedino Sunce je Isus - Svjetlo svijeta i "Svjetlo od Svjetla". Dakle velika je vjerojatnost da je jedan poganski "blagdan" bio povod nastanka proslave Božića. I već u 4. stoljeću se slavljenje blagdana Kristova rođenja ubrzo proširilo na Zapadu, ali i u mnogim Crkvama na Istoku. Tako je, nekad davno, i Is­tok slavio Kristovo rođenje 25. prosinca.

   

Čemu se to ljudi vesele kad iščekuju Božić? Vesele li se samom slav­ljenju blagdana, koje se često odvija u isuviše svjetovnom ozračju, ili se vesele tome da je Bog postao tijelom i Djevica mu je nadje­nula ime Emanuel (Iz 7, 14), jer je On uistinu Bog s nama? Ali Bog je s nama u sve dane i u svim je Crkvama u sakramentu Euharistije prisutan kroz sve vrijeme. Tako zapravo mi kršćani uvijek imamo razlog za radost. Ta radost ne mora biti posve vidljiva izvanjska radost, već unutarnja, ali istinska radost, koja daje smisao mnogim situacijama koje izgle­daju totalno bez smisla. Nažalost mnogi propuštaju shvatiti tko je izvor radosti i izvor smisla. Tako propuste i - radovati se.

Čemu se radujemo kad slavimo Kristovo rođenje? Ispovijedamo da je Bog postao čovjekom radi nas ljudi i radi našeg spasenja. Spasio nas je od naše vlastite propasti. Spasio nas je od duhovne smrti iz koje proizlaze mnoga ljudska nedjela, odnosno zla. Gledajući zla ko­ja se događaju zaključili bismo da su premnogi već odavno u duhovnoj smrti.

   

Božićno nam dijete objavljuje da je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (Iv 3, 16) Da, mali Božić donosi nam život vječni. Vjerom u Isusa dobivamo i postižemo život vječ­ni. Vjerom se izručujemo Isusu kao Sinu Božjemu, u Njega se pouzda­jemo. On je naš oslonac, sigurna Stijena, naš Spasitelj. On je Bog s nama. Iako je vjera dar Očev, za nju je potrebna odluka, a ona proizlazi iz osobnog iskustva. Duh Sveti nam omogućava to iskustvo, kao i to da shvatimo Božje riječi i Božja djela. On čini da doživljavamo Božju blizinu i objavljenu istinu. Vjera ima za cilj spoznati Boga. A glagolom spoznati se u biblijskim tekstovima izražava odnos uzajam­ne ljubavi, intimnog prijateljstva i pripadnosti. Naša ljubav prema Isusu i Njegova ljubav prema nama prožima srce i cijelo naše biće.

Bog u djetetu čije rođenje slavimo i dalje je Nedostiživi i dalje ostaje Vječni. U tek rođenom djetetu sakriva se Svjetlo svijeta, Kruh živi, Pastir dobri, Istina i Život, Kralj kraljeva i "pravi Bog od pravoga Boga". Ali Bog u tek rođenom djetetu Isusu objavljuje svoju nježnost i poniznost. Prorok Joel kaže da je Jahve sama njež­nost i milosrđe (Jl 2, 13). Zaista ono što nas spašava jest Božja nježnost i milosrđe. Nitko od ljudi ne može biti dostojan Njegove žrtve na križu. Cijelo čovječanstvo - svi koji su živjeli mnogo pri­je nas, jednako kao i svi koji žive sada i oni koji će doći poslije nas - to cijelo neizmjerno mnoštvo nije dostojno da se Bog rodi kao dijete, da bi jednog dana mogao izvršiti svoje djelo otkupljenja.

   

Božje nas milosrđe spašava i daruje nam vječni život. Poniznost nas Božjeg Sina zadivljuje. Njegova nas nježnost liječi i uslišava, ispunjava mirom i nadom. Naše je srce premaleno da shvati Božju veličinu. "Iz samilosti prema ljudskoj bijedi On se rodio od Djevice." Tu Božju nježnost i samilost objavljuje nam Dijete-Božić.

HENRIETA ZAJEC

>[SADRŽAJ]<