VERITAS - br. 1/2003.

>[SADRŽAJ]<

MLADI

Glavni glumci - ljudi na visokim položajima

U kazalištu života

Imam prilično jak dojam da su nekada ljudi bili puno hrabriji. Štoviše, mislim da je pojam "trpljenja i izlaganja za ideale i ciljeve" danas poprilično odumro. Svi govorimo jezikom koji je određen našoj "klasi", jezikom koji je poprilično nerazumljiv čak i nama samima, ali koji se od nas očekuje. Ne daj Bože da nam u javnosti izleti nešto iskreno i od srca, nešto neočekivano.


NEVENKA GAŠPAROVIĆ

Svijet u kojem živimo ponekad zaista izgleda kao veliko kazalište. Podijeljene su uloge, i svatko svoju nastoji što bolje odglumiti, a ako u tome uspije, očekuje zasluženi pljesak publike. Ili možda poziv na "bis", pa će još jednom ponoviti taj dojmljivi nastup, sve dok nekim ljudima to ipak ne dojadi, i ne pobjegnu iz kazališta.

Glavni glumci u tom kazalištu, koje kroz medije svakodnevno pratimo, ljudi su na "visokim funkcijama", oni koji na bilo koji način upravljaju nekim dijelom društvenih struktura. U izvođenju tih kazališnih komada nije, naravno, ni bitno što je točno rečeno, nego tko je što rekao. Premda je ova pojava prisutna svugdje, nekako je naše društvo izgleda najviše zaraženo tim kazališnim virusom. Od neke osobe bez problema (i uz tek malo medijskog sugeriranja) stvorimo "kult", a onda više nije bitno niti što zapravo čini niti što govori – jer svaka riječ i svaki pokret ima posebno značenje, a to nam svima treba biti jasno, bez suvišnog razmišljanja – i točka! Dovoljno je da dotični uglednik otvori usta i kaže "dobar dan" pa da to sve novine objave s dužnim strahopoštovanjem, ili pak s velikom opreznošću izvlačeći duboke poruke iz tog možda "naizgled običnog i bezazlenog izraza – dobar dan".

Zašto? Uživamo li zaista svi samo u senzacijama i grebanju po površini, a istina nam nije nimalo bitna? Postoji li zaista neka genetska, etnička uvjetovanost – pa je onda u našem narodu uvriježeno i prirodno da ne volimo misliti svojom glavom, očekujući da umjesto nas to obavi neki poznati uglednik od kojega se to i očekuje, bez obzira ima li ta osoba zaista što novoga za reći, ili samo ponavlja nešto što svi znamo i već ponavljamo, bez hrabrosti i ideje za nešto drugo.

Imam prilično jak dojam da su nekada ljudi bili puno hrabriji. Štoviše, mislim da je pojam "trpljenja i izlaganja za ideale i ciljeve" danas poprilično odumro. Svi govorimo jezikom koji je određen našoj "klasi", jezikom koji je poprilično nerazumljiv čak i nama samima, ali koji se od nas očekuje. Ne daj Bože da nam u javnosti izleti nešto iskreno i od srca, nešto neočekivano. Kao prvo, moglo bi biti "opasno" i ugroziti time naše interese i položaj, a kao drugo neprilično – iznositi istinu tako otvoreno i drsko. Istinu je svakako potrebno prvo dobro upakirati i sakriti je iza raznih fraza i fasada, natuknuti je možda izdaleka, i nadati se da nitko ne primijeti što smo zapravo htjeli reći.

   

Tako rade oni stariji, i mudriji. Mladi su, pak, čudna priča. Pokazalo se da, kakvim god ih smatrali, vrlo cijene i vole iskrenost i iznošenje istine, kakva god ona bila. Slijede čak i one neprihvaćene, neshvaćene i od javnosti izrugivane, ako u njihovim riječima prepoznaju istinsko uvjerenje, toplinu, ljudskost i iskrenost. Konačno, zbog neoprezne jednostavnosti, otvorenosti i iskrenosti, i Isus je razapet. A, mogao se lijepo koristiti nekim uobičajenim frazama, ili se, pak, pridružiti skupini učenih židovskih svećenika, koji su među sobom komentirali i razglabali na nekoj "višoj razini" na kojoj je bilo dozvoljeno razmišljati samo odabranima. Mogao je možda s nekog takvog skupa uputiti i priopćenje za javnost, koje "neuki puk" ne bi niti razumio niti baš "doživio". Ali nije bitno, jer On bi svoje rekao, a ne bi se izložio nekoj nerazumnoj opasnosti. Ali ne, On se morao spustiti baš među "najniže", među "obične ljude", govoriti njihovim jezikom, dijeliti njihove brige, iznositi Istinu tek tako, na sav glas, i eto što mu se dogodilo! Da je bio "mudriji" (ljudskim mjerilima vagano), mogao je tako propovjedati do duboke starosti. Ipak, suprotno ljudskoj logici, ovim nepopularnijim načinom, On je stekao brojne sljedbenike koji su njegovu Istinu svjedočili i živjeli stoljećima kasnije – do današnjih dana.

   

Iako je i cijeli ovaj tekst, zapravo prilično neizravno napisan, nadam se da nećete previše zamjeriti, jer reda se treba držati. Možda čekam da prvi korak (u novoj godini) učine oni na višim instancama, i da s visina siđu bar malo niže i bliže. Odatle će ih ovi koji su skroz nisko, moći puno bolje čuti kada govore. Ipak, vjerujem da sva ova ispisana slova nisu neshvaćena, ni negativno protumačena.

A da ne ostane sasvim nedorečeno, moram na kraju spomenuti osobu br. 1 na (prilično maloj) ljestvici uzora čovjeku 21. stoljeća – papu Ivana Pavla II. Jednog od rijetkih koji su i uzvišeni, a opet tako i ponizni i mali, obični ljudi – kojima "velike riječi" i visoki podij, nisu potrebni da bi im se ljudi divili. Papa koji bi mogao biti "najnedodirljivija" osoba, tako nam je blizu da nam se, dok ga gledamo, čini da ga možemo dotaknuti. A i on nas dotiče. Nadam se da će nam budućnost, o kojoj se u ovim novogodišnjim danima naveliko priča, donijeti još puno takvih Ljudi!

>[SADRŽAJ]<