Od 1703. godine uršulinke su u Varaždinu učiteljice, nastavnice, profesorice, kulturne i javne radnice, odgojiteljice; imale su cijele lepeze škola, imale su ljekarnu, konvikt, predavale su i govorile nekoliko europskih jezika, podučavale su glazbu i ples, estetsku gimnastiku, svirale su i po nekoliko glazbenih instrumenata; njihove učenice postajale su javne djelatnice i modistice, kitničarke, danas bismo rekli - modne kreatorice.

O svim ovim, zaista nevjerojatnim činjenicama iz života varaždinskih uršulinki razgovaramo sa s. Klaudijom Đuran, vrsnom poznavateljicom i zaljubljenicom u karizmu svoje redovničke zajednice.

- Varaždin je tada, prema nekim procjenama, imao pet i pol, do šest tisuća stanovnika. To je za ono doba bio jedan lijep i značajan gradić. Uskoro će postati i glavni grad Hrvatske. Tada je bio iznimno važan grad, jer je tu bio Generalat austrougarske vojske za Vojnu krajinu.

Tko su bile prve uršulinke? Odakle su došle? Kako su počele i što su radile Vaše prve sestre u vrijeme kad nije bilo ni struje, ni telefona, ni željeznice, ni tolikih sitnica bez kojih nam je život danas nezamisliv? Koliko ih je bilo?

- Šest prvih sestara, zapravo njih dvanaest, ali je ovdje u Varaždinu ostalo njih šest, došlo je iz Požuna, danas Bratislava, koji je tada bio glavni grad mađarskog kraljevstva. Tamo je, po Božjem planu, bila i naša Majka Ana Julijana, utemeljiteljica varaždinskog samostana, kćerka grofice Magdalene Drašković, udovice Ivana, koji je umro još ranije, 1692. godine. Grofica Drašković svakako je željela imati uršulinke baš zbog odgoja ženske mladeži. Stric njezina muža, Gašpar, doveo je isusovce u Varaždin u vidu odgoja i obrazovanja muške mladeži. Sadašnja varaždinska katedrala kao i isusovački kolegij, danas fakultet informatike, njegovo su djelo. Grofica je znala koliko žena može mnogo učiniti. Sama je dala prevesti na hrvatski jezik dvije knjige duhovnog sadržaja, kako bi pomogla da se uzdigne žena u hrvatskom narodu. Prije dolaska uršulinki, 3. prosinca 1703., već su u grad došli i oci kapucini, 1699. godine. Grofica im je dala veliku svotu novca za gradnju crkve i samostana, te kad su iznenada došle naše sestre, bježeći pred revolucijom protiv Habsburgovaca, koju je podigao Franjo II. Rakoczy, unuk Petra Zrinskog, njih nije ništa spremno dočekalo.

- Kako rekoh, naša utemeljiteljica bila je iz prave hrvatske obitelji Drašković, s njom je bila i jedna redovnica iz obitelji grofa Keglevića. Obje su obitelji imale palače u Varaždinu. Palača Drašković nalazi se na glavnom trgu. Prve su uršulinke našle utočište na imanju Draškovića, izvan gradskih zidina, gdje ih je smjestila grofica, koja im je s banicom Palfy davala sve što im je bilo najnužnije za život. Počele su u krajnjem siromaštvu, te su i crkvu posvetile Rođenju Betlehemskog Siromaha. One su sa sobom donijele misno ruho, slike, liturgijske i duhovne knjige, vjerojatno i za školu, a za sebe jedva da su nešto osobno donijele.

- One su odmah, u iznajmljenoj kući, otvorile dva razreda škole za djevojčice. Ali u taj čas se dogodilo da u gradu nije bilo učitelja za dječake, jer su isusovci imali školu za odraslije dječake i mladiće, pa je Grad nama povjerio brigu i za te dječake. Naša najstarija kronika bilježi da su manje-više svi ti dječaci kasnije postali svećenici.

Inače, Grad nas baš nije primio s ljubavlju. Bojali su se valjda što će biti od tih žena, od tih nekoliko redovnica. Nisu o nama ništa znali, pa su se bojali da ćemo im samo biti na teret, a i tako je već bilo dosta gradske sirotinje. Da li je itko od tada odgovornih znao što su uršulinke radile u Bratislavi i u Europi, mi ne znamo. Predmnijevamo da ih je u međuvremenu grofica uspjela informirati o našem životu i radu u Bratislavi, gdje je također imala palaču. Uz pomoć biskupa, plemića, drugih dobrotvora i mirazima redovnica kupovale su terene te izgradile samostan, crkvu i školu, spomenike kulture. Uz preinake, rušenja, proširivanja, gradilo se upravo tri četvrt stoljeća, sve do 1775. godine.

- U početku je to bio njemački jezik, jer je to bio službeni jezik Monarhije, ali je već 1714. godine generalni vikar biskupa Esterhaszyja, opat Nikola Gottal, na kanonskoj vizitaciji odredio da sestre odmah uz njemački jezik moraju podučavati i na hrvatskom jeziku, jer svećenici drže djeci vjersku pouku također na hrvatskom, pa da razumiju. Tada su se i sestre Njemice i druge odmah prihvatile učenja hrvatskog jezika. Tako se u našoj školi, na što smo vrlo, vrlo ponosne, hrvatskim jezikom govorilo, čitalo i pisalo punu 121 godinu prije Iliraca, a 64 godine prije odluke o narodnom jeziku Kraljevskog vijeća kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

- Naravno! Nisu imale nikakve udžbenike, nego su se služile njemačkim, jer su bile povezane s mnogim samostanima i samostanskim školama diljem Austrougarske monarhije. Vidimo po sačuvanim materijalima da su bile povezane i s francuskim, s rimskim i s onima u Bresci, gdje nas je utemeljila sv. Anđela Merici 1535. godine. Sestre su se svemu prilagođivale rekli bismo "u hodu", stvarajući iz ničega. Moramo znati da su one došle tek koju godinu nakon sklapanja mira između Austrougarske i Otomanskog carstva, u Srijemskim Karlovcima 1699. godine.

- To da, ali Varaždin je postao utočište za mnoge obitelji, te je i ovdje bila pustoš i siromaštvo zbog prisutnosti vojske i zbog samovolje oficira. Unatoč svemu, već 1707. spominje se da imamo konvikt, iako još nemamo vlastitu kuću, a kamoli samostan; ničega nismo imale. To su nevjerojatne stvari. Kad razmišljamo o tim našim prvim sestrama, obuzme nas divljenje i oduševljenje zbog naših sestara i zahvalnost Bogu. Kakve jake biblijske žene bijahu te naše prve sestre i duhovne majke! Počele su zaista od ničega, ali s čvrstim pouzdanjem u Providnost. "Bog zna i hoće i može vam pomoći", govorila je sv. Anđela.

- To mnogi ljudi kažu! Kad naše bivše učenice dođu k nama, one su doma, one vole ovaj dom; one su svoju djecu odgajale na onim načelima na kojima su i same bile odgajane. Taj odgoj bio je dobrota puna ljubavi, ali i određene strogosti. Odgojiti čovjeka u uršulinskom smislu znači odgajati ga cjelovito, na svim segmentima bića, ali nadasve odgojiti ga za ljubav, da bude kristovski čovjek.

- Supruga Augusta Šenoe sa sestrom bila je šest godina naša konviktica. Imamo njezina pisma i fotografiju s njezina 80. rođendana. Ja uvijek kažem, da nije bilo nje, možda mnoge stvari kod Augusta ne bi uspjele. Ona mu je bila i ljubav i rame za plakanje, i utjeha i bodrenje. Naša je učenica bila i supruga Eugena Kumičića, rođena Varaždinka. S nepunih pet godina, možete li to zamisliti, djevojčica je pošla u školu. Napisala je sjećanja na te svoje prve dane u školi, crticu, književnu minijaturu; to je tako simpatično. Čak je dva razreda završila u jednoj godini. Nevjerojatno je što je ona učinila za hrvatsku kulturu i za hrvatsku ženu! Poznata operna pjevačica Gabrijela Horvat, koja je početkom 20. stoljeća svojim glasom pronosila slavu Hrvatske po europskim metropolama, također je naša. Velika javna djelatnica, Marija Jambrišak, bila je naša učenica, a uz to, prvo njezino učiteljsko mjesto bilo je kod nas, u našoj školi, a bila je civilka.

- Naravno! Uz redovnice bile su uključene i laičke učiteljice, ali i profesori, a za strane jezike imali smo rođene Francuskinje i Talijanke. Glede broja učenica recimo samo da je 1945., u času oduzimanja škola, bilo oko 1.300 učenica. Uz dječji vrtić ili zabavište, koje kod nas postoji već 1872., tu je pučka ili osnovna škola. Poveljom carice Marije Terezije od 14. studenoga 1777. uspostavljena je viša djevojačka škola, koja je kasnije nazvana građanskom. U 18. st., kad većina djevojaka nije ni vidjela školu, ova škola je trajala šest godina. Uz tu školu od iste godine djeluje tzv. glavna škola, koja je odgajala učiteljice za cijelu Hrvatsku i bila jedina takve vrste u Hrvatskoj. Kasnije dobivamo realnu gimnaziju, učiteljsku školu, produžni dvogodišnji trgovačko-domaćinski tečaj, pa različite druge tečajeve: strojopis i stenografija već početkom 20. st., pa krojački tečaj. Spomenimo i to da su po odredbi carice Marije Terezije djevojke u školi imale ples sa stručnim učiteljem. Možete li to zamisliti: ples u školi strogog samostana! Uz te tečajeve sestre su i nedjeljom okupljale djevojke da nauče praktične stvari: krojiti, šivati, vesti; tu su literarno stvarale i lijepo se zabavljale. Bile su to tzv. "patronaže" u vidu očuvanja djevojaka, a koje je 1919. utemeljila poznata odgojiteljica i glazbenica, Majka Klaudija Boellein, umrla na glasu svetosti, kojoj se mnogi mole. Bila je sva uronjena u Boga, ali posve prisutna bližnjima i nevjerojatno praktična.