Prošle godine, na Veliku Gospu, hrvatski biskupi uputili su vjernicima, svećenicima, redovnicima i drugim posvećenim osobama važan dokument, pismo Na svetost pozvani – Pastoralne smjernice na početku trećeg tisućljeća. Time su odgovorili pozivu pape Ivana Pavla II. da se njegovo apostolsko pismo Ulaskom u novo tisućljeće prevede u smjernice prilagođene prilikama svake kršćanske zajednice. Ovo pismo naših biskupa veoma je važno za hrvatsku Crkvu. U dokumentu se nalazi za svakoga ponešto: od domaćice, preko svećenika do političara. Ovdje se želimo kratko dotaći samo nekih vidova ovog pisma.

Svetost, na koju pozivaju Papa i naši biskupi, nipošto nije luksuz, nego velika potreba vremena. Jedino su sveci, odnosno proroci, kadri "iznijeti" Kristovu Crkvu. I nitko drugi. Dakako, moderni sveci, odnosno proroci, koji će odgovoriti na izazove današnjeg vremena. Oni se u biti ne razlikuju od svetaca prijašnjih vremena, jer je svim svecima zajedničko vršenje volje Božje i ostvarenje kraljevstva Božjega u vremenu u kojem žive, kraljevstva istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira (LG 36).

Hrvatski biskupi naglašavaju da živjeti svetost u nas znači boriti se protiv podjela, beznađa i posljedica rata (br. 12). Biskupi su svjesni kolike su podjele nastale u našem narodu tijekom Drugoga svjetskog rata, u komunističkom vremenu pa i poslije Domovinskog rata. Te podjele su gospodarske i političke naravi. Dakle, ostvariti svetost znači zauzimati se za pomirenje, solidarnost i za socijalnu pravdu, te biti osjetljiv za najslabije i najsiromašnije. Promicati svetost znači otvarati nova radna mjesta i davati egzistencijalnu sigurnost ljudima i obiteljima te tako otklanjati beznađe, koje je u našoj domovini uhvatilo duboki korijen. A beznađe najviše osjećaju mladi, koji poslije završene škole ne vide budućnost u domovini, pa se odaju raznim porocima: alkoholu, drogi i kriminalu. Mnogi od njih odlaze i izvan domovine. Riječ "svetost" nerazdvojivo je povezana, dakle, s buđenjem nade u budućnost, sa stvaranjem uvjeta da se ostvare temeljna ljudska prava, kao što su pravo na stan, obitelj, na rađanje i odgajanje djece.

Posljedice nedavnog rata su očite: udovice, siročad, ratni invalidi, razorene obitelji, razoreni domovi, gradovi i sela, beskućnici, prognanici i izbjeglice. Zauzimati se za sve te ljude znači ostvarivati svetost. Ovdje lijepo pristaju riječi Svetog pisma o postu: "Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi? Ovo je post koji mi je po volji: (…) kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove, podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola." (Iz 58, 5-6) To je svetost.

Ovaj dokument govori o svetosti biskupa, svećenika, Bogu posvećenih osoba i vjernika laika. Donosimo samo nekoliko misli o svetosti vjernika laika. Laici trebaju ostvariti kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i ostvarujući ih po Bogu (LG 31). Trebaju biti kvasac istinskih promjena: štititi vrijednost ljudskog života od začeća do prirodne smrti, boriti se protiv genetskih manipulacija, promicati društvenu skrb za majčinstvo i obitelj, promicati ljudski i kršćanski odgoj djece i mladih, smanjivati nezaposlenost, boriti se za radnička prava i da svima bude jednako dostupna zdravstvena zaštita… I još: vjernici laici ne mogu se nipošto odreći sudjelovanja u 'politici' (br. 93). Zar to nije čudna svetost? Nipošto! To je prava svetost: unositi kraljevstvo Božje u vremenitu stvarnost. Dakako, ova svetost pretpostavlja molitveni i sakramentalni život koji hrani dušu.

Dokument naših biskupa dotiče se jedne "vruće" teme. Što činiti s onim kršćanima, kršćanskim roditeljima, koji na svoju djecu prenose samo vjerske običaje, a ne vjeru u Boga, u Isusa Krista? Naime, i tim roditeljima, uz sav vjeronauk koji su kao djeca primili, dogodilo se isto: njihovi roditelji dali su im samo vjerske običaje, a ne vjeru. A to se dogodilo i s njihovim roditeljima. I tako se nalazimo u jednom začaranom krugu iz kojega je vrlo teško izići. Svi dosadašnji pokušaji pokazali su se bezuspješnima. Dokument Na svetost pozvani želi doskočiti i tom problemu. On traži sustavnu katehizaciju ne samo djece i mladih, nego i odraslih osoba, i to prema raznim kategorijama: odraslih vjernika koji dosljedno žive svoju vjeru, odraslih koji su kršteni, ali nisu prikladno katehizirani ili nisu dovršili proces kršćanske inicijacije ili su se udaljili od vjere, te odraslih nekrštenih osoba (br. 29). Pohvalno je da se u nas u mnoge župe uvode kateheze za odrasle, da se osnivaju razne župne zajednice koje bi trebale postati sjeme i kvasac za obnovu kršćanskog života u župi. Mislim da i duhovni pokreti, crkveno usmjereni, danas daju svoj doprinos u obnovi Crkve, u dozrijevanju vjere kod odraslih osoba.

Kod svega ovoga riječ je zapravo o novoj evangelizaciji za koju se jako zauzima sadašnji Papa. I crkveni dokumenti puno pišu o novoj evangelizaciji. Poziv na novu evangelizaciju je prije svega poziv na obraćenje. Korijen svake evangelizacije je Kristovo uskrsnuće, konačna pobjeda nad grijehom i smrću.

U novoj evangelizaciji posebno mjesto zauzima svećenik. Nova evangelizacija treba nove evangelizatore, a to su svećenici koji nastoje živjeti svetost. Ništa ne koristi "činiti" ako nedostaje "biti s Kristom", piše jedan crkveni dokument. Za novu evangelizaciju traže se snažne osobe koje pokreće svetački žar (VC 81). Dakle, za novu evangelizaciju traže se sveci. Obnove u Crkvi uvijek su nastajale preko svetaca.

Dokument Na svetost pozvani trebalo bi neprestano iščitavati i provoditi u djelo.