VERITAS - br. 3/2003.

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

ŽIVOT U SLUŽBI ODBAČENIH

Moj nađeni Bog

Bog ju je pozivao na radikalno obraćenje, na potpunu promjenu života, na služenje onima koji su posve odbačeni od društva. Nakon nekoliko dana pisala je gospođi Jeleni Brajši, ponudivši se za "volonterku na neodređeno vrijeme" koja s onima najpotrebnijima, najzapuštenijima želi živjeti i danju i noću - dokle god je to potrebno...


ANA PENIĆ

Sve je još jednom provjerila: računi su plaćeni, ključevi predani, plin isključen, prozori zatvoreni, a na putu do autobusnog kolodvora dat će kolegici i ovaj ključ kojim zatvara ulazna vrata i odlazi. Zauvijek...

Tamo kamo ide neće joj trebati ni ormari, ni knjige, ni kasetofon, ni televizor, ni mnogo odjeće, i zato je sve što je imala, ili prodala, ili razdijelila, ili poklonila onima do kojih joj je najviše stalo.

U autobusu je sjela odmah iza vozača, gledala je cestu i krajolik i dopustila duši da diše, da se iskaže, da uživa u ovoj, do sada nepoznatoj slobodi. Ni za čim, niti za ikim ovdje nije žalila.

   

Putnici, vozač, video-film koji se prikazivao na TV-monitoru tijekom vožnje, pa čak ni radijske vijesti koje su svaki puni sat slušali, nisu je ometali u dubokom proživljavanju slobode i ganutosti koju je sada osjećala. Ona je znala, možda prvi put u životu sasvim sigurno, kamo ide i svim je srcem tamo željela stići što prije.

   

Bila je lijepa, ambiciozna, pametna, odgovorna i savjesna djevojka koja je na vrijeme završila i osnovnu i srednju školu, upisala fakultet koji joj se sviđao i na vrijeme ga završila, i kao većina iz njezine generacije, malo duže čekala na posao. Voljela je raditi s ljudima, često bi joj rekli da zna s njima postupati, bila je prihvaćena i po svim kriterijima - vrlo uspješna mlada žena... Ni na što se, gledajući izvana, nije mogla potužiti.


"Zar sam te morala zgaziti, Bože moj, da bih te upoznala?", govorila je samoj sebi, stišćući križić u ruci... Nije ga više ispuštala. Bio je uvijek uz nju, uz vozačku dozvolu i osobnu iskaznicu, u novčaniku... I tako je došla do crkve. I tako je došla u Crkvu... Nekoliko mjeseci nakon toga, odlučila je: "Moram se krstiti. Moram postati katolkinja... Možda je ovo Božji poziv, možda za mene još ima šanse, možda je ovu prazninu moguće ispuniti smislom."


Ono što ljudi s kojima je surađivala, provodila svoje slobodno vrijeme, i s kojima je išla na brojne izlete, nikada nisu saznali, bila je bol s kojom je živjela i s kojom se saživjela, ni ne razmišljajući da je moguće živjeti drugačije. Njeni su se roditelji, naime, razveli dok je još bila u osnovnoj školi i nikada se više nisu pomirili. Oca je tek s vremena na vrijeme viđala, majka je vrlo rijetko o njemu nešto lijepo rekla i ta čežnja za ocem, na neki način, bila je njezina trajna čežnja. Otac je u njenim snovima, u duhovnim očima bio sigurnost, potpora u učenju, stabilnost i dom u kojem uvijek možeš očekivati zagrljaj. Možda joj se zbog toga nikada nisu sviđali njezini vršnjaci, možda je i nesvjesno tražila društvo starijih muškaraca i redovito se zaljubljivala u nekog od njih. Pa i među glumcima ili pjevačima, sportašima i političarima, na primjer, nije dijelila ukuse svojih prijateljica kojima je vrhunac šarmantnog mladića bio Warren Beatty iz filma "Sjaj u travi". Njoj se više sviđao Frank Sinatra, kojeg je zapamtila iz filma "Odavde do vječnosti" i čiju je pjesmu "My way" znala napamet, i to na engleskom. Njezini prijatelji i kolege s posla nisu se, stoga, iznenadili kad se udala za jednoga šarmantnog gospodina, dosta starijeg, koji je već bio razveden. U tom braku rodila je djevojčicu. Obožavala ju je. Nikada nije mogla ni naslutiti da je majčinstvo takvo obogaćenje, da je u naručju držati svoje dijete najblaženiji osjećaj koji je, valjda, na zemlji moguć. Teško je prihvatila bolnu činjenicu da više neće moći imati djece, zbog teških komplikacija prilikom porođaja, kad je i ona sama jedva ostala živa. Vesna, kako je nazvala svoju kćer postala je središte njezina života i ishodište svih zamislivih i nezamislivih radosti. Pa i kad su razočaranja u mužu počela izbijati na površinu, pa i kad bi međusobna verbalna i neverbalna komunikacija postajala sve teža i sve mučnija. Sve je učinila, bar je tako mislila, da spasi brak, da svom djetetu sačuva ono što ni sama nije imala - mamu i tatu zajedno... Nije uspjela. Šarmantan, zgodan, velikodušan, njezin se muž pokazivao u svom najljepšem svjetlu i drugima, i - s jednom mladom studenticom jednostavno je otišao. Jer nije mogao odoljeti ljepoti mladosti, pravdao se. Njoj je ostavio dijete. A onda je, tijekom rata, iznenada, na tragičan način, umrla i kći.

Mala Vesna, Vesnica, prelijepa djevojčica, umrla je na majčinim rukama... Ovo je bilo dno boli. Praznina. Nemogućnost htijenja, plakanja, nemogućnost života i bilo kakvog djelovanja. Osjećala se kao biljka koja samo vegetira.

Jednom, baš kao u knjizi "Brdo iznad oblaka", sandalom je zapela za nešto na ulici. Bila je to krunica. Zapravo - samo križić. Uzela ga je ruku, sjela na prvu klupu u parku pored kojeg je upravo bila prolazila, i, sjetivši se te scene iz "Brda iznad oblaka" - zaplakala je. "Zar sam te morala zgaziti, Bože moj, da bih te upoznala?", govorila je samoj sebi, stišćući križić u ruci... Nije ga više ispuštala. Bio je uvijek uz nju, uz vozačku dozvolu i osobnu iskaznicu, u novčaniku... I tako je došla do crkve. I tako je došla u Crkvu... Nekoliko mjeseci nakon toga, odlučila je: "Moram se krstiti. Moram postati katolkinja... Možda je ovo Božji poziv, možda za mene još ima šanse, možda je ovu prazninu moguće ispuniti smislom."

   

Svećenik koji ju je primio bio je vrlo ljubazan, ali i vrlo obziran. U ove dane, pogotovo nakon demokratskih izbora, mnogi su k njemu dolazili sa željom da se krste i da promijene život, ali bi vrlo brzo, nakon prvog oduševljenja ponovno padali u svoju, kako bi jedan poznati teolog rekao, "nedovršenost", a zapravo površnost i besrčanost. Objasnio joj je što je krštenje, koje obveze prihvaća ulaskom u Crkvu, i kad je vidio da je iskreno odlučila početi iz početka, ali sad kao vjernica - osobno ju je pripremao za krštenje, i prvu pričest i krizmu. On ju je i krstio, i pričestio.

Kad su se svjetla u crkvi pogasila, a svi vjernici otišli svojim kućama, ostala je sama i dopustila Bogu da joj u tišini govori. Koliko hoće i što hoće. Predugo je čekala na ovaj čas radosti da bi ga "potrošila" na brzinu... A Bog ju je pozivao na radikalno obraćenje, na potpunu promjenu života, na služenje onima koji su posve odbačeni od društva. Nakon nekoliko dana pisala je gospođi Jeleni Brajši, ponudivši se za "volonterku na neodređeno vrijeme" koja s onima najpotrebnijima, najzapuštenijima želi živjeti i danju i noću - dokle god je to potrebno... Kad je došao odgovor - bila je već i duhovno i emocionalno spremna. Sve je rasprodala, podijelila, poklonila, stan vratila ustanovi od koje ga je dobila, a svojoj kćerki na grob je odnijela buket ruža...

   

Zagreb je bio maglovit, živio je svojim tempom. Na autobusnom kolodvoru čekala ju je gospođa Brajša. Zagrlila ju je u Ime Božje! Ona je zaplakala. Pokazala je križić i samo rekla: "Moj nađeni Bog!"

>[SADRŽAJ]<