Bezimena, raskajana grešnica u gradu, prostitutka, sva zaplakana dolazi u kuću farizeja Šimuna koji je pozvao Isusa na ručak. Žena poče suzama kvasiti noge, kosom ih glave svoje otirati, cjelivati i mazati pomašću. Domaćinu Šimunu je bilo jasno da Isus nije "Prorok" - inače bi znao tko je ta žena! Isus mu iznese prispodobu o Božjem praštanju i o ljubavi raskajane grešnice. Šimun nema ljubavi prema Isusu. Ono što se čini svakom dragom gostu, propustio je: ni vodom mu nije noge pokvasio, ni poljupca mu nije dao, uljem mu nije glavu pomazao. A ova žena sve to na zadivljujući način učini. I zato Isus reče: "Oprošteni su joj mnogi grijesi, jer je ljubila mnogo", to jest: "Gle, kolika je njena ljubav!" (Lk 10, 38-42)

Evanđelist Luka donosi: U Isusovoj pratnji, uz Dvanaestoricu, bile su "neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola..." (Lk 18, 2)

Marko (14, 3-9) Isusovo pomazanje smješta u Betaniju (Mk 14, 3-9), u kuću Šimuna Gubavca. Prisutan je i Lazar. Žena neka razli Isusu po glavi skupocjenu nardovu pomast. Matej spominje "alabastrenu posudicu skupocjene pomasti" (Mt 26, 6-11). Učenici mrmljahu: Moglo se to prodati za 300 denara i dati siromasima. Isus im kaže da je puste na miru: "Ona to učini za moj ukop". Ivan (Iv 12, 1-8) kaže da je to pomazanje bilo šest dana prije Pashe, da se žena zvala Marija, sestra Marte i Lazara. Po njemu pomast je izlila na Isusove noge i otrla ih kosom svoje glave. Isus kaže da to ona učini "za dan ukopa moga". Ivan piše da je mrmljao samo Juda Iškariotski, kojemu nije bilo doista stalo do siromaha, nego do novca, jer bijaše kradljivac: imao je kesu zajednice i kradom je uzimao što se u nju stavljalo.

Dakle u spomenutim evanđeoskim izvještajima imamo tri žene. Prva je bezimena raskajana grešnica. Zatim Marija iz Magdale, koja prati Isus s ostalim ženama na njegovu napornom putu Galilejom. Ona je svjedokinja smrti, ukopa (Mk 15, 40 s. 47) i uskrsnuća: "Uskrsnuvši rano prvoga dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha." (16, 9) Treća bi bila Marija iz Betanije.

Stari crkveni oci i liturgijski kalendari rane Crkve razlikuju spomenute tri žene, dok je na Zapadu dosta rano došlo do povezivanja ovih triju žena. Najznačajnija je homilija XXIII. pape Grgura Velikog (+ 604): "Vjerujemo da je ona, koju Luka naziva grešnicom, a Ivan pak Marijom, ona Marija iz koje je, prema Markovu svjedočanstvu, istjerano sedam vragova. A što se drugo označuje sa sedam vragova, nego svi poroci i mane zajedno."

To će mišljenje proširiti na Zapadu apokrifna evanđelja, posebno Legenda aurea - Zlatna legenda, najvažnija zbirka legendi koje je na epski jezik preoblikovao dominikanac Jacobus de Voragine, nadbiskup u Genovi (+ 1298). Bila je prevedena na 187 jezika i postala je pravom pučkom knjigom "velikog pedagoškog utjecaja". Ona na neobičan način spaja tri spomenute žene. Marija je plemenitog, kraljevskog roda. Otac joj se zvao Syrus, a majka Eucharia. Imali su velike posjede. Marija je dobila ime po obiteljskom dvorcu Magdalum, udaljenom dvije milje od Genezaretskog jezera. Po smrti roditelja djeca su podijelila imanje: Marija je u baštinu dobila dvorac Magdalum, njezin brat Lazar dio Jeruzelama, a Marta Betaniju. Marija se odala razbludnom i sablažnjivom životu. Postala je sramota za cijelu obitelj. Na Isusovu propovijed ona se obrati i postade Isusova učenica. I tako bezimena grešnica postaje Marija Magdalena, sestra Marte i Lazara.

To povezivanje triju žena ostalo je prisutno u vjeri zapadne Crkve, u liturgiji i pobožnosti, u slikarstvu i književnosti, u romanima i filmovima - sve do današnjeg dana. Od sredine prošlog stoljeća, pažljivijim čitanjem novozavjetnih tekstova uvidjelo se da je ispravna bila vjera rane Crkve, da se radi o trima ženama.

Marija Magdalena, iz koje je Isus istjerao sedam zlih duhova, ne može biti ona grešnica u gradu. Opsjednuće nije posljedica grešnog života. Marija je prozvana Magdalena po Magdali, gradu u to vrijeme poznatom i važnom na prometnici koja povezuje Istok s Egiptom. Hodočasnici i danas posjećuju kuću Marije Magdalene. Tamo je sada samostan sv. Marije Magdalene.

Marija, sestra Lazara i Marte, boravi u Betaniji iz koje ne izlazi. Kad Isus dolazi u kuću, kao uzor učenica, "sjede do nogu Gospodinovih i sluša njegovu riječ". To je njen "bolji dio koji joj se neće oduzeti" (Lk 10, 38-42).

U novom liturgijskom kalendaru, Marija Magdalena se slavi kao učenica i svjedokinja Uskrslog Gospodina, kako ju je rana Crkva nazivala: Apostola apostolorum - Apostola apostola, Nova Eva, sveta Mirofora - Nositeljica pomasti.

U srednjem vijeku bila je zaštitnica pokajanih grešnika i zavedenih osoba, zatim frizera i češljara (zbog duge kose), vrtlara, te proizvođača parfema i pudera. Danas nam je uzor kao evanđelistica za novu evangelizaciju, za civilizaciju života, u civilizaciji smrti.

Čovjek Crkve danas jedva nešto znade o nebu i o paklu, o životu poslije smrti, žali se Emanuel Swedenberg godine 1758. To se s još većim pravom može reći za današnjeg čovjeka.

Svako vrijeme donosi svoje predodžbe života poslije smrti. U srednjem vijeku veliki slikari naglašavaju sad sud, sad pakao, sad čistilište, sad opet raj. Dva su temeljna vida: teocentrički i antropocentrički, Bog odnosno čovjek im je u središtu. Što je Bog pripravio onima koji ga ljube? Pavao odgovara: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube." (1 Kor 2, 9)

Time kao da nam apostol kaže da se o tome ne može baš puno toga reći. U ovome životu nemamo kategorije kojom bismo to mogli izreći. Živimo u kategorijama prostora i vremena. A vječni život nadilazi i jedno i drugo. Možda bi bilo najbolje ostati u šutnji kao pred otvaranjem sedmoga pečata. (usp. Otk 8, 1)

U Starom zavjetu Izrael od drugih naroda preuzima sliku svijeta. Taj svijet ima tri kata: nebo je kraljevstvo besmrtnih bogova, ispod je carstvo mrtvih, a u sredini je čovjekov život koji se odvija u ovisnosti o bogovima i o pokojnima, stoga čovjek razvija kult bogova i štovanje predaka.

Izraelska vjera u jednoga Boga odbacuje bogove i kult predaka. Proroci propovijedaju kult samog Jahve, jer on je jedini pravi i živi Bog. Sve drugo treba porušiti i sve treba nestati. Vjerske reforme, posebno ona koju nakon pada Samarije provodi kralj Ezekija, ruše hramove raznih božanstava i kult predaka. Podzemlje je mjesto mrtvih, mjesto Zaborava, gdje se ne može slaviti Jahvu (Ps 88; Job).

U Babilonskom izgnanstvu prorok Ezekiel govori o uskrsnuću mrtvih, o uskrsnuću naroda, ali i pojedinaca pravednika.

U makabejskim vremenima, 2. stoljeće prije Krista, vjera u uskrsnuće već je duboko prisutna u narodu. Ne samo Henok i Ilija i Mojsije, nego će svi pravednici uskrsnuti, pa i zlikovci na vječnu rugobu. ( Ps 49; 73; Dn 12, 2; 2 Mak 7, 9. 14)

U Isusovo vrijeme Saduceji niječu uskrsnuće i postojanje anđela; eseni vjeruju u osobni nastavak života besmrtne duše; farizeji i većina naroda vjeruje u uskrsnuće, "u posljednji dan".

U Isusu Kristu, njegovim uskrsnućem, vjera u uskrsnuće mrtvih i u život vječni dosiže svoju punu objavu, i postaje bitna sastojnica kršćanske vjere od samoga početka. (KKC 988-991)

Saducejima koji niječu uskrsnuće, Isus veli: "Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje?" (Mk 12, 24). Vjera u uskrsnuće zasniva se na vjeri u Boga koji nije "Bog mrtvih, nego živih" (12, 27).

Isus vjeru u uskrsnuće povezuje sa svojom osobom. "Ja sam uskrsnuće i život." (Iv 11, 25) Sam će Isus Krist u posljednji dan uskrisiti one koji budu u njega vjerovali. "Uskrsnut ćemo kao i Isus Krist, s njime i po njemu." (KKC 994 s.)

Novi zavjet Jasno nam govori o životu budućega vijeka, ali nemamo jasnoće kako će to biti. Spomenuli smo već da se radi o kategorijama koje nadilaze prostor i vrijeme, dakle naše kategorije, i zato možemo o budućem svijetu govoriti samo u slikama i prispodobama, kako nas uči sam Gospodin, zatim Pavao, a i Ivan u Otkrivenju.

U otačkoj predaji U vrijeme progonstva sv. Irenej Lionski čeka novi svijet, u kojem će se ostvariti čovjekove želje i čežnje. Dok sv. Augustin govori o duhovnom načinu života u vječnosti.

Srednji vijek Opisuje nebo pojmovima i slikama iz Biblije i iz svojeg vremena. Nebo je kao Grad, novi Jeruzalem, pun sklada i ljepote, i zemaljski sjaj katedrala su blijeda slika neba.

Skolastika Unosi akademsko gledanje: Razum nalazi u nebu svoje puno ostvarenje u razmatranju Presvetog Trojstva. Viteška ljubav stvara novi lik gledanja na Boga u nebu. Konačna mistika naglašava osobni susret i sjedinjenje s Bogom u ljubavi.

Renesansa Suprotno od teologije Srednjega vijeka, prikazuje nebo ističući ono ljudsko, zemaljsko, kao odraz ljudskog društva, kao ponovni susret ljudskih prijateljstava i poznanstava. Nebo je prikazano osjetilno, tjelesno, golišavo.

Reformacija Reformatorski pokret odbacuje takvo prikazivanje koje odudara od biblijskoga gledanja i razara taj "nebeski" humanizam. Život vječni je puno zajedništvo s Bogom. Njihovo učenje Božjem veličanstvu daje svu snagu i zemaljske vrednote tu nemaju mjesta.

Moderno doba Opet je zaokupljeno zemaljskim materijalnim stvarnostima, kao što su rad, napredak, uživanje. Nebo treba stvoriti ovdje na zemlji. Tako blijedi težnja očekivanja konačnog susreta s Bogom. Pojava materijalizma, liberalizma, ateizma u 20. stoljeću ne pokazuje interes za nebo. Pojavljuju se filozofi sumnje kao i sumnja prirodnih znanosti, razvoj tehnike i znanosti. Sve to potiskuje razmišljanje o "životu vječnome". Nažalost i filozofije i teologije pružaju minimalistički i oskudan nauk o "životu budućega vijeka".

Enciklika Ivana Pavla II. na svršetku 20. stoljeća, godine 1998., Fides et ratio, Vjera i razum i na ovom području pruža novi poticaj, danas, u ovom času povijesti kad je zavladalo u svijesti ljudi veliko nepovjerenje prema razumu i znanostima. Od znanosti i filozofije očekuju se odgovori na bitna životna pitanja o čovjekovoj konačnoj sudbini, koju sam razum ne može otkriti, ali u dijalogu s vjerom pomagao bi mnogo i na ovom području čovjekove konačne sudbine.