Čovjek je tjelesno biće. Od praljudi koji su jedan drugome trijebili uši, preko neolitika i civilizacije sve donedavno, do prije nekoliko desetljeća, ljudi su jedan prema drugome izražavali nježnost i toplinu na razne tjelesne načine. Stisak ruke, zagrljaj, stavljanje ruke na rame, pogladiti nekoga po kosi i tomu slično. U posljednje vrijeme, nakon milijun godina takve prakse, takvi su dodiri gotovo sasvim odbačeni u susretima istospolaca. Svi su dodiri, čak i oni najdiskretniji, otpali jer bi ih drugi danas protumačili seksualno. Danas se mladići međusobno, pa čak i djevojke, više ne mogu od sreće zagrliti i poljubiti, plaše se da bi drugi u njima vidjeli homoseksualce. Moje djetinjstvo i mladost pripadaju vremenu kada to nije bilo tako.

Već sam krenuo na fakultet, a još nisam znao za homoseksualizam, dok je moj sin čuo za njega već od prvih razreda osnovne. Donedavno nisam znao da postoje pedofili. Evo riječ "pedofil" na ekranu mog računala podcrtana je crvenom cik-cak linijom. Wordov hrvatski spelling checker, onaj malo stariji, ma kako to zvučalo nevjerojatno, ne sadrži riječ "pedofil". Brzina promjena je zapanjujuća. Danas svakog svećenika na vjeronauku, čim se malo više približi djetetu, mediji napadnu kao pedofila. U posljednjih nekoliko godina pojavila se ta riječ i ispunila sve medije. Pedofila je sigurno bilo i ranije, ali, kao i danas, bilo ih je malo. Toliko rijetka pojava, valjda, nije bila dostojna pažnje. U zadnjih se nekoliko godina "pedofil" naglo iščahurio kao neprijatelj društva broj jedan. Vjerojatno je internet tome kumovao. Sada se sumnja u svakoga. Više ni stariji ljudi ne smiju pomilovati tuđe dijete.

Vremena su tobože mnogo liberalnija, no u isti mah su prokletija. Istospolci i istospolke počeli su se čuvati međusobnih izraza nježnosti i to baš danas, u vrijeme homoseksualnih parada po Zagrebu! Danas se više ne mogu vidjeti znaci nježnosti između istospolaca, niti je više moguće da stariji čovjek pomiluje tuđe dijete. Parade su tu, ali nježnosti više nema. Valjda su javne parade tu umjesto javno pokazivane nježnosti.

U vrijeme kada su homoseksualci bili gaženi, prisiljeni pod udarom UDBE na političko doušništvo, ili na neke još gore stvari, paradoksalno, mladići međusobno i djevojke međusobno smjeli su javno pokazivati mnogo više nježnosti nego što to mogu danas. Čudna dijalektika i zamjena između totalitarizma i liberalizma. Dobili smo, hvala Bogu, građanske slobode, a ni homoseksualci više nisu onako strašno gaženi, Bogu hvala, ali sadašnje je stanje još podmuklije: danas se skoro svi plaše homoseksualizma. Nekad su homoseksualci imali protiv sebe samo UDBU, danas je u većini neka averzija. Plaše se da bi netko u njima mogao vidjeti homoseksualca ili lezbijku. To je strah kojega prije nije bilo! Odatle, valjda, i te parade. One su agresivni odgovor na nevidljivu agresiju koja je vremenom nastala i postupno sve više raste. Heteroseksualci se nesvjesno osvećuju homoseksualcima. Nekad smo imali luđačku državu, danas imamo bolesno društvo. Ovo je drugo čak i gore!