Vjernici Slavonije i njezina srca - Đakovačke i srijemske biskupije - s radošću iščekuju susret sa Svetim Ocem u Osijeku. Otvorena srca za sve što nam Papa želi reći, radosni i ponosni, i mi njemu, pogotovo žene, možemo reći da smo, u jedinstvu Katoličke Crkve, s Gospom i s euharistijom sva iskušenja koja smo tijekom proteklog desetljeća proživjeli - živjeli s krunicom u ruci, s molitvom u srcu i sa sigurnošću da nas Bog i "naša Kraljica Hrvata" nikada neće ostaviti. Pokazat ćemo svoja polja, plodnu zemlju i svoje gradove kao sveta mjesta na kojima je ostvareno ono za što se Papa iz dana u dan sve glasnije zauzima - za mirno rješenje svih sukoba. Pobjeda Kraljice mira na Njoj prepoznatljivi način - bez oružja, molitvom i pregovorima - očita je u Osijeku, ali i u cijelom Hrvatskom Podunavlju. Bez krunice, bez molitve i bez nesebične pomoći Crkve - tko zna gdje bismo danas bili - možda raspršeni po svem svijetu. Ne smijemo zaboraviti da je, kad nam je u Osijeku bilo najteže, grad posjetio Papin osobni izaslanik, kardinal Etchegeray, zajedno s tadašnjim pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim Marinom Srakićem, i s apostolskim nuncijem u Hrvatskoj. Biskup Marin Srakić danas je dijecezanski biskup koji će imati čast i radost kao prvi u povijesti svoje biskupije ugostiti Petra - Svetog Oca…

- Mi smo nedavno doživjeli rat i sve njegove strahote i još uvijek trpimo posljedice. Uza sve to mnogi nisu dovoljno svjesni opasnosti od rata. U ratu najviše strada nevini narod. Razgovarajući o mogućem, a sada i stvarnome ratu protiv Iraka, uglavnom su ljudi bili protiv njega. Ovdje nije u pitanju samo rat jedne zemlje protiv druge, nego jednog svjetonazora protiv drugoga. I još nešto, ovo je preventivni rat kojega ne predviđa međunarodno pravo.

- Rane rata nisu zacijelile. Još uvijek oplakujemo poginule, tražimo nestale, gradimo srušeno, i tko zna kad će se sve to ponovno izgraditi. Osim toga, rat je ostavio teških posljedica na gospodarskom životu. A što reći o srušenim crkvenim objektima? Tko zna kad ćemo ih moći obnoviti? Ni izbliza nisu dovoljna sredstva što ih dodjeljuje država. Najteže posljedice rat je ostavio na dušama pojedinaca, na obitelji i narodu. Nestalo je povjerenja među ljudima i narodima, povjerenja koje je teško vratiti, a bez njega se ne može obnavljati uništeno i graditi budućnost.

- Raduje nas pohod Svetog Oca našoj biskupiji, Osijeku i Đakovu. Sveti Otac u svojim pohodima nosi radost i nadu. On nije pohađao samo one zemlje u kojima su katolici u većini ili značajna manjina, nego i zemlje drugih svjetonazora i vjeroispovijesti. Govori se da je u pripravi pohod Mongoliji u kojoj ima svega 150 katolika! Papa želi biti blizu svima, napose onima koji pate. Naša biskupija je mnogo pretrpjela za vrijeme rata. I još uvijek trpi. Mnogi to znaju. I danas, kad se predstavljam nekim biskupima dalekih i bližih zemalja, oni često ne znaju gdje je Đakovo, ali zato znaju za Vukovar. Znaju za njegova i naša stradanja. Sveti Otac je veoma rado prihvatio poziv naše biskupije da nas pohodi ponajviše zbog teških stradanja. No, nismo pozvali Papu da zajedno s nama plače, nego da nas ohrabri za budućnost. On se, naime, ne zaustavlja na prošlosti, ne prevrće bivše događaje, nego želi podići pogled prema budućnosti.

- Prije nekoliko godina govorilo se da je "mirna reintegracija" naših krajeva presedan u povijesti Ujedinjenih Naroda. Prvi puta se dogodilo da je jedna ratom osvojena pokrajina mirno vraćena. Možda je to tako. U svakom slučaju, doista smo doživjeli veliku milost da je Republici Hrvatskoj vraćen njezin teritorij mirnim putem. To, svakako, imamo zahvaliti mudrim, strpljivim političarima, ali kao vjernici ne bismo ni smjeli ni htjeli zanijekati ulogu "vjerne odvjetnice Hrvatske". Naprotiv, nju smo od početka rata molili za pomoć. I molitva nije bila uzaludna. Ja osobno ni u kojem trenutku nisam posumnjao da ćemo se vratiti u okupirane krajeve.

- Kad sam bio u sjemenišnoj gimnaziji, profesor hrvatskog jezika krunicu je nazivao "parabela". Znao je u teškim trenucima kazati: "Mladići, hoćemo li jednu parabelu?" - misleći na krunicu. Smatrao je da je to naše moćno oružje. Doista, krunica je moćno oružje u rukama Gospina naroda. Ona je odgajala pojedince, župne zajednice, sjemeništa i samostane, pa i cijele biskupije. Za vrijeme biskupa Strossmayera, u zlatno doba naše biskupije, dominikanci, franjevci i isusovci preko pučkih misija krenuli su u "duhovnu vojnu" obnove naše Đakovačke i Srijemske biskupije. I danas računamo na to "duhovno oružje". Krunica je omiljena molitva pojedinaca i zajednica. Trebala bi ponovno postati obiteljska molitva. Sveti Otac je ovu godinu proglasio "Godinom krunice". Njegov dolazak pripravljat ćemo i molitvom krunice.

- Od Papina posjeta očekujem ohrabrenje za našu Crkvu. Očekujem da nas on svojom riječju sjedini u zajedničkom djelu obnove naše biskupije, obitelji, društva. Uvjeren sam da će mnogi, ne samo osjetiti ponos što pripadaju Katoličkoj Crkvi, nego da će taj ponos pretočiti u djelo. Sveti Otac će zaključiti biskupijsku sinodu. Htio bih da njegova riječ bude snažan poticaj da sinodske sugestije, prijedlozi i odluke ne ostanu na papiru, nego da ih provedemo u djelo, kako bismo mogli odgovoriti na zahtjeve današnjeg vremena.

- U vezi s opraštanjem i mogućnošću opraštanja, naveo bih riječi nadbiskupa Josipa Bozanića, izrečene u Vukovaru prigodom proslave 150 obljetnice Zagrebačke metropolije: "Danas se kod nas često čuju riječi praštanje, oproštenje i pomirenje. Neki o tome veoma lako govore, dakako misleći na druge. Vukovar je grad gdje te riječi ozbiljno zvuče. Upirući pogled u Isusa raspetog na križu, koji šuti, razmišljat ćemo o oproštenju i promjeni srca. O čijem oproštenju? Kakvo to odrješenje može dati čovjek? Možemo li mi živi - mi, koji smo još na životu - učiniti da više ne bude ono što je bilo, kao da nije ni postojalo? Ni jedan čovjek ne može izbrisati ono što se dogodilo. Nitko ne može popraviti prošlost. Ljudsko opraštanje stiže, uglavnom, najviše do primirja. Sastoji se u tome da djelujemo kao da počinjena djela više ne postoje, kao da ništa više ne postoji. Sastoji se, uglavnom, u nekoj vrsti zaborava. A zaborav može značiti i podcjenjivanje, jer ostavlja onome koji je sagriješio protiv Boga i protiv ljudi teret krivnje u samoći, a onome koji se sjeća zla, bol zbog nečega neispravljenog. Zaboraviti je ono najviše što čovjek može učiniti: ali zaboravljajući krvnika zaboravlja se i žrtva, osobito ako više nije na životu. Čak i kada je žrtva prije smrti oprostila zločincu naneseno zlo, kad je očistila iz svog srca svaku mržnju, krvnikova savjest nije oslobođena od počinjenog zla. Čovjek sam po sebi ne može oprostiti grijeh drugog čovjeka. Samo Bog oprašta, jer samo Bog spašava. Božje oproštenje ne poništava našu nesretnu povijest. Ono je otkupljuje. Bog nam je ponovno daruje po svom oproštenju, dopušta nam da je primimo skrušena srca. Ona nije više mjesto osude, nego otkupljena, nije više mjesto napuštenosti, nego spasenja." Bez spremnosti oprostiti ne možemo razmišljati o budućnosti. U suprotnom slučaju lavina osvete se ponovno skuplja i čeka čas da ponovno uništi što je izgrađeno. Isus nije pitao: jesu li oni koji su ga razapeli tražili oproštenje, nego je molio Oca da im oprosti.

- Ni Sveti Otac ne smatra da je to lako, naprotiv! U Poruci za svjetski dan mira 1997. on kaže: "Od srca oprostiti ponekad je pravo herojstvo. Bol zbog gubitka sina, brata, vlastitih roditelja ili cijele obitelji do čega su doveli rat, nasilje ili zločini može dovesti do potpunog zatvaranja prema drugome. Oni kojima nije ništa preostalo, jer su ostali bez zemlje i kuće, izbjeglice, i svi koji su podnijeli poniženje nasilja, ne mogu ne osjetiti napast mržnje i osvete. Samo toplina ljudskih odnosa prožetih poštovanjem, razumijevanjem i prihvaćanjem može im pomoći nadvisiti takve osjećaje. Oslobađajuće iskustvo opraštanja, iako s puno teškoća, može se doživjeti i u ranjenom srcu, zahvaljujući iscjeljujućoj moći ljubavi, koja ima svoj prvi izvor u Bogu koji je Ljubav.

- Pozivam sve koji mogu da dođu u Osijek na susret sa Svetim Ocem. Time će ujedno pokazati svoju solidarnost s narodom koji je stradao i koji se želi obnoviti.