Kao jutarnja zvijezda između oblaka, tako je Antun zasvijetlio u svijetu. I kao što se stablo pozna po plodovima i biljčica po korijenu, slično i roditelji blaženog Antuna, poput onih Ivana Krstitelja, bijahu pravedni pred licem Gospodnjim, idući neporočni putem njegovih zapovijedi. Još nemajući djece, u punoj mladenačkoj snazi, dadoše na svijet svoga sina - divan cvijet!

Mjesta gdje se to dijete rodilo, raslo i školovalo, za malog Ferdinanda bijahu predznak buduće izvanredne dobrote. Zemlja se, naime, zove "Portugalia", što znači ona koja nosi ili pruža pijevca, skorašnjeg navjestitelja evanđeoske istine. Grad pak u kojem je ugledao svjetlo, bio odgojen i školovan zove se Lisabon (latinski "Ulixbona", prema Uliksu, mitskom dovitljivom liku), jer je trebao dati na svijet novoga Uliksa, oštroumnoga i mudrog, koji će - sâm dobar - postati uzor i ogledalo svake dobrote.

Ferdinand bijaše poučavan u svetim pismima u crkvi blažene Djevice, u istom gradu i nedaleko od kuće svojih roditelja. Tako je kao dječak, od svojih prvih dana, imao za nenadmašivu učiteljicu Majku Božju. Ona mu također bijaše, kako će se u svoje vrijeme bolje vidjeti, velika pomoćnica tijekom života i na samrti.

Istina, varav i prolazan svijet htio ga je zarobiti svojim užitcima, no Ferdinand nije nikada popustio uzde požudama. Živeći neporočno i nastojeći da se svidi jedino Bogu, brinuo se da u sebi ostvari Mudračevu riječ: "Mladić bijah sretne naravi, i imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar, ušao sam u tijelo bez ljage" (Mudr 8, 19-20).
 

Promatrajući kako su mnogi u svijetu koji idu zlim putem poroka i smatrajući da je sve što je u svijetu požuda tijela, požuda očiju i oholost zbog imetka i da svijet sa svojom požudom prolazi (usp. 1 Iv 2, 16-17), godine djetinjstva, kao i patrijarh Jakov, vedro je provodio u očinskoj kući i odlučio, prezrevši ispraznost i radosti svijeta, posvetiti se dostojnijem načinu života.

Uvjeren da svaki koji želi postati savršeni Kristov vitez mora, prema Evanđelju, više voljeti Krista, nego oca i majku (usp. Lk 14, 26), napustio je roditelje i odrekao se svih prava na nasljedstvo pa se povukao u samostan regularnih kanonika blizu Lisabona, tamo obukao redovnički habit i zavjetovao se da će opsluživati pravilo sv. Augustina. Budući da je težio za najvišim vrhuncima savršene znanosti, trebao je najprije završiti studij u školi blaženoga naučitelja Agustina, da bi zatim, pod njegovim vodstvom, kušao kako je dobar Gospodin (usp. Ps 34, 9), a sâm se učeni otac Augustin obradovao da ima tako učenoga sina, Antuna.

Kako mu, međutim, česti posjeti svjetovnih prijatelja nisu dopuštali da postigne nutarnji mir za kojim je težio, želio je, poput drugog Abrahama, ostaviti svoju zemlju i svoju obitelj (usp. Post 12, 1). Nakon što je, teškom mukom, dobio pristanak poglavara - svi mu, naime, bijahu privrženi zbog njegove svetosti i izvanredne dobrote - prešao je u drugi samostan istoga reda: Sv. Križ u Coimbri. Tako je izrazio svoju ljubav prema nutarnjem miru i savršenstvu i ujedno svoju odanost križu. U svojoj žarkoj privrženosti Raspetome i križu, žurio se da, prema najvišoj Mudrosti, prodre u tajne križa na mjestu posvećenom križu.

U tom je novom okruženju napredovao u svakoj savršenosti i pobožnosti. Pod nadahnućem Onoga koji za pouku ne treba puno vremena, naoružao se nepobitnim učenjem crkvenih otaca, kako bi bio sposoban izlagati i braniti pravu istinu vjere protiv krivovjeraca. Tako se dogodi da je taj svetac, kojega je Bog izabrao i koji je iz ljubavi prema njemu ostavio sve, od Boga dobio takve darove svjetlosti da mu je pamet služila namjesto biblioteke i da je u kratkom vremenu bio ispunjen duhom mudrosti.