VERITAS - br. 4/2003.

>[SADRŽAJ]<

Vatikanska prisjećanja (4)

13. lipnja 1999.
Sveti Antun Padovanski. Ni po čemu se u Bazilici sv. Petra ne bi slutilo da se danas slavi blagdan najomiljenijeg sveca Katoličke Crkve. Nema mu čak ni oltara (od tridesetak veličanstvenih žrtvenika), čak mu ni zasebnu sliku nisam vidio, ako zanemarimo veliki skupni portret u Kapeli kora, gdje se naš svetac nalazi u kombinaciji s još nekim franjevačkim svecima, oko lika Bezgrešnog Začeća. Kad se pak prisjetim kako se sv. Antun slavi, recimo u Zagrebu, gdje sam proveo tolike godine života, kada na današnji dan cijeli zapadni dio grada postaje prava košnica, uz mnoštvo vjernika, ali i ponešto znatiželjnika. Ovdje nema ni mirisa ljiljana, a da ne govorimo o broju ispovijedi. Ovdje sam danas, na primjer, u pet sati dežuranja, ispovjedio desetak osoba. Rim nije Padova, a ni Zagreb. Bar ne na Antunovo.

16. lipnja
Od današnjeg dana u Vatikanskom gradu vlada novi prometni režim. Podijelili su Vatikan u dva sektora i samo oni koji imaju vatikanske tablice ili posebne dokumente mogu prelaziti iz jednoga u drugi dio Grada. Isto je tako odsad obvezatno parkiranje u novosagrađenoj višekatnoj garaži, baš blizu našeg doma. Htjelo se postići da bar Vatikan bude uščuvan od ludnice i smoga koji proizvode rimska vozila. U cijeloj državici promet je ograničen na 30 kilometara na sat, ali ipak neki jure te jure… A dočuo sam da se sprema prosvjed na novi režim prometa i parkiranja (skupljeno je dosta potpisa), jer su Rimljani, pa bili oni i zaposlenici u Vatikanu, zarobljenici na četiri ili na dva kotača.

22. lipnja
Običan i zapravo posve neobičan dan. Običan po rasporedu i poslu, neobičan po susretima i događajima. Na primjer, susret pred ispovjedaonicom, koji nije bio običan, nego zapravo vrlo mučan razgovor. Mladić pobjegao iz komune za liječenje narkomana, nakon devet mjeseci uspješnog liječenja. Kaže da je sada zdrav i da tamo nema što raditi. Njegova ga rodbina ne prihvaća i sada on traži materijalnu pomoć da se snađe i da pobjegne od prošlosti. Kad sam mu pak rekao da mi nismo ovdje bankovni činovnici, poželio je bar čuti savjet. Nisam mu znao ništa drugo reći nego da se vrati u komunu (negdje u Umbriji, blizu Asiza), gdje će ga dobro primiti, ali on o tome nije htio čuti ni riječi. Mučio sam se dugo, a iskreno priznajem da nisam baš ništa uspio. Jedino što mi je zahvalio što sam ga saslušao. Nije to prvi takav slučaj. Sve više ima takvih susreta. I to je bio jedan od razloga da sam se dugo mučio prije nego mi je san zaklopio oči.

10. kolovoza
Danas je u mojoj Premanturi fešta, Lovrečeva. Ovdje jedino sparina podsjeća na istarsku atmosferu. Nego, i ovdje zna biti zabavno, i te kako. Posebno kada tijekom ljeta dolaze razni fratri iz cijelog svijeta zamjenjivati redovite ispovjednike, koji obično u to vrijeme dobivaju odmor, jer ima najmanje posla u ispovjedaonicama. Tako je među nama i naš kanadski fratar Bernard, po prezimenu poljskoga podrijetla, inače uvaženi ekologist i stručnjak za očuvanje okoliša, temperamentan i vrlo komunikativan čovjek. Danas nam je za ručkom ispripovjedio nešto što je doživio dok je bio u Americi, i nije to anegdota već prava istina. Tako mu pristupi jednog dana čovjek za ispovijed: "Znate, oče, ja sam vam policajac. Obično sam vrlo strog, ali u prometu imam uvijek razumijevanja za svećenike. Nikada nikoga nisam kaznio za prekršaje u prometu. Računam da ćete i vi sada imati razumijevanja prema meni…" Zgodan vic, da nije istinit susret. Danas sam pak vidio neku mlađu ženu kako obilazi od ispovjedaonice do ispovjedaonice. Srećom, nije nabasala na mene. Ne znam što je tražila, vjerojatno neki zadovoljvajući odgovor koji nije mogla dobiti.

22. kolovoza
Iako je nedjelja, nije bilo baš puno posla, ali popodne ipak nešto više ljudi. Imao sam i dva čudna susreta, gotovo identična. Mladić nije tražio ispovijed, već samo razgovor. Kaže da je od Uskrsa obraćenik, ali da ga stalno progoni strah zbog prošlog života. Muči se s problemom teških i lakih grijeha. Pokušao sam ga odvratiti od prošlosti, za koju ne mora biti zabrinut ako se dobro ispovjedio, a da je put obraćenja jako dug i tu nema skokova. Momak je ipak očito pod nekim psihičkim pritiskom, jer je priznao da obilazi i psihijatre. Drugi slučaj vrlo je sličan ovome. Čak se mladić želio i ispovjediti, i to prvi put u životu, a kada sam mu rekao da se za to treba postupno pripremiti i dobro poučiti, nije mu baš bilo jasno. Kao da mu je ispovijed magično sredstvo za bijeg iz prošlosti i straha koji ga progoni. I ovdje sam se uvjerio kako uloga ispovjednika sve više graniči s onom psihijatra, i obratno, a čak i s onom egzorcista.

23. kolovoza
Danas sam doživio što znači neznanje ili bar neobaviještenost. U trenutku kad nije bilo nikoga za ispovijed, pristupilo mi dvoje mladih, držeći se za ruku, i zamolilo da ih blagoslovim. U slobodnoj ruci su držali krunice i medaljice. Govorili su španjolski, što dosta dobro razumije onaj koji pozna talijanski. Na kraju su me zapitali gdje se nalazi kakva slika ili kip sv. Jude Tadeja, jer da ga u domovini jako štuju. Ja sam onako, pravo ni ne znajući, odgovorio kako ovdje neće naći ništa što podsjeća na ovoga apostola, kojemu su očito htjeli preporučiti svoju vezu i skori brak. Kada sam za ručkom ispripovjedio ostalima ovaj događaj, fratri su mi skoro uskočili u usta: "Pa u Bazilici sv. Petra pokopan je i sv. Juda Tadej, i njegov se grob nalazi u kapeli nasuprot našeg prostora." Eto što čovjek doživi kad misli da sve zna i nije dovoljno upućen i informiran, kao što mi se nešto ranije dogodilo kad me jedna žena pitala za grob Margarete od Canosse. Ja sam je samouvjereno poslao u kriptu Bazilike, a veliki kameni spomenik ovoj vrloj ženi nalazi se u samoj Bazilici, blizu famoznoga Michelangelova kipa "Pieta". Čovjek sve dok je živ, treba učiti, pogotovo u tako velebnoj sredini kao što je Vatikan.