Prizor Isus i djeca očituje Isusovu cijenu i ljubav prema svakom djetetu. Događaj je nabijen simbolikom.

"Donosili su mu dječicu da ih se dotakne." Ne kaže se tko donosi dječicu. Podrazumijeva se - same majke. Riječ "dječica" u izvorniku označuje dijete od 8 do 12 godina.

"Učenici im branili." Oni priječe majkama ili samoj djeci da se približe Isusu, da ga ne uznemiruju. Učenici se postavljaju kao prepreka između Isusa i djece. Misle djeca su nesposobna shvatiti Isusov nauk, njih treba nositi ili voditi, mogu samo smetati Učitelju.

Isus usprkos otpora učenika kaže: "Pustite dječicu, neka dolaze k meni! Ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje!" Isus jasno ističe da je pripadnost Božjem kraljevstvu milosni dar i da su "maleni" u tome povlašteni. Spasenje ne ovisi o ljudskim djelima.

"Pustite dječicu neka dolaze k meni!" (Mk 10, 13-16)

Naziv "dijete" očituje potrebu, ovisnost, posvemašnju nemoć. I postaje tip za svakoga koji prihvaća Kraljevstvo. Tko ne primi Kraljevstvo "kao dijete" ne može ući u njega. Na dječici se ostvaruju blaženstva o siromasima, gladnima i zaplakanima. Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, objavljuje se u Isusu kao ljubav i dobrota upravo prema onim najmanjima, siromašnima i rubnima. To je Bog Marijina hvalospjeva Veliča (Lk 1, 46-55); Bog koji otkriva blizinu konačnog kraljevstva u Isusovim činima i djelima, u korist onih koji po ljudskoj logici nikome ništa ne znače.

Učenici koji priječe djeci da dođu do Isusa, moraju promijeniti način gledanja na dolazak i na ostvarenje Kraljevstva u povijesti. Isus poziva svoje učenike da promijene svoje životno shvaćanje i da postanu kao "djeca" koja ništa ne znače, ništa ne mogu i sve primaju kao dar. Samo tako će učenici moći shvatiti i slijediti Isusa u ostvarenju Kraljevstva preko smrti u uskrsnuću.

Isus riječ upravlja svima: "Zaista, kažem vam, tko ne primi Kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući." Ući u Kraljevstvo Božje možemo samo ako imamo osjećaj svoje malenosti, nemoći, ništavila, ali smo i otvoreni da sve primimo. Kraljevstvo Božje nije djelo osvajanja ili nagrade za djela, već dar i milosnost dobroga nebeskog Oca.

Na početku ovog ulomka stoji da su majke donosile dječicu k Isusu "da ih dotakne". Isus ima vremena za djecu i njima očituje svoju ljubav. To izriču dva glagola: "zagrli ih" i "polažući na njih ruke" - blagoslivljajući ih. Kada se prepuštamo Isusovoj ljubavi, on nas blagoslivlja, daje nam milosni dar - sebe samoga!

Ovaj evanđeoski prizor jezgra je navještaja Evanđelja: u Isusu Kraljevstvo ostvaruju oni koji se ne smatraju dostojnima. To stvara sablazan u nekima. Isus ne odbacuje ljudske, zemaljske, vrednote: posjed, samoostvarenje, ljudsku slavu. Ali Kraljevstvo je dar i milost dobroga Boga. "Dijete" postaje lik, simbol onih koji sve očekuju od drugih. Dijete s lakoćom može izgovoriti: Abba-Oče-tatica, što odrasli moraju mukom naučiti, kao i prihvatiti to da smo posvema ovisni o nebeskom Ocu. Dijete nema ništa čime bi se mogao pohvaliti, nema što potraživati, ono ima samo ispruženu ruku siromaha. I Isus ih kao takve prima i stavlja ih svima kao uzor za ulazak u Kraljevstvo.

Da, dijete je uzor siromaha. Ne može se hvaliti djelima ili zaslugama. Isus tako potvrđuje da se snaga kraljevstva ne oslanja na zasluge i djela, već je to dar Božje milosti. I zato bira one koji u očima svijeta nemaju velike vrijednosti.

Bog Isusa Krista uvijek iznenađuje. Donosili su mu dječicu da ih se "dotakne". A Isus ih "zagrli pa ih blagoslivljaše polažući ruke na njih". Bog Isusa Krista neizmjerno nadilazi čovjekove nade i iščekivanja. One koji mu dolaze ispunja nježnošću, blagoslovima i mirom koji nadilaze svaki osjećaj.

Bog Isusa Krista je milosni Bog, Otac-Abba, Bog ljubavi i praštanja. Bog koji traži da njegovu ljubav koju nam otkriva u Isusu Kristu, ne zatvorimo u sebi, već tu ljubav riječima i djelima očitujemo u svojem životu, i posebno prema "malenima", siromasima, bolesnima i izgnanicima, onima na rubu potrošačkog društva. Zahtjevnost je to koja nikad ne kaže: Eh, sada je dosta!

Vrhunac kršćanskog vjerovanja je vjerujem u "uskrsnuće tijela i život budućega vijeka" ili "uskrsnuće tijela, život vječni". Možemo odmah postaviti pitanje, zanima li uopće čovjeka to pitanje? Toliki ga problemi danas muče u ovom životu, te nema vremena još i na to misliti. Nekako kao da se čovjek pomiruje sa smrću kao s prestankom svega. Došao je iz ničega, u kojem nije znao ništa o sebi, i opet će prijeći u ništa, neće ništa znati o sebi. Na jednom rimskom grobu piše: Iz ništavila u ništavilo. Time kao da otpada strah pred smrću i pred konačnim sudom.

Međutim, u čovjeku postoji nagon za životom, sretnim i blaženim - vječnim. Događaji svakidašnjice ga nužno sile da sebi uvijek nanovo postavlja to pitanje.

Što je smrt? U najširem smislu mogli bismo reći da smrt uopće ne postoji. Priroda ne poznaje uništavanje, nego samo promjene. Ako se u atomu sudari elektron i pozitron, oni ne iščezavaju već postaju dva fotona - materija se pretvara u energiju. Od tijela mrtvih biljaka, životinja i čovjeka, ne propada ništa, nego nastaje nešto novo. (F. Mišerda)

Neki znanstvenik bi se mogao time zadovoljiti. Ali uvjerenje ljudskog roda to odbija. Čovjek, od prvih početaka, pokapa svoje mrtve, što ne nalazimo ni kod jedne životinje. Taj religiozni znak je dokaz da se radi o "čovjeku", a ne o nekom primatu.

Prvi pisani spomenici starih kultura govore nam tako uvjerljivo o vjeri u život preko groba. Već stari rimski mudrac veli: "Ljudski je duh izumio jezik i pismo, stvorio kulturu, umjetnost i filozofiju. On čini čovjeka čovjekom. Zato taj duh mora potjecati iz neba i biti vječan."

Jednako tako i moderni čovjek se slaže s filmskim glumcem Ernestom Grinsbergom: "Čovjek čezne za srećom i Bog bi morao biti veoma okrutan, ako je tu želju usadio u čovjeka, a ona se ne može ispuniti. Duboko sam uvjeren da će se ta čežnja ispuniti nakon smrti."

Ruth Phau piše: "Odlučujuće značenje ima za mene smrt. Točnije rečeno: povratak. Za mene smrt nije konac, nego jahač koji čeka mene, Jahač na bijelcu. Pred umiranjem i mene jeza podilazi kao i svako stvorenje. U smrti pak gledam savršen ushit, napokon nekome pasti u zagrljaj, za kojim sam cijelog života suze lila."

Za sv. Franju smrt je "sestrica" koja vodi u Dom Očev, u zagrljaj Oca nebeskoga. "Jao onome koji umire u smrtnom grijehu." Za sv. Tereziju od Djeteta Isusa, smrt je "lijepa svečanost". "O da čeznem za nebom! O moj Bože, razderi veo za taj slatki susret." Sv. Jeronim za sv. Paulu piše: "Prije izdahnuća ponavljala je iste verse psalma. U Gospodnju je hvalu pretvarala hropac kojim se završava ljudski život. Riječi hvale i smrtne muke pretvaraju se u žrtvu hvale."

Smrt ostaje duboka tajna. Filozofska razmišljanje i znanstvene postavke ne kažu nam ništa, kao i pučka vjera u ukazivanje pokojnih i priče o navodnom kontaktu s pokojnima u spiritističkim seansama.

Smrt je tajanstveni trenutak kad se susretnu i dodirnu vrijeme i vječnost, prolaznost i besmrtnost, kad smrtni čovjek ulazi u dom svoje vječnosti. To je neotklonjiva činjenica. Ne možemo je unijeti u program svoga života, jer on s njome prestaje. Ipak za čovjeka ima jedinstveno značenje, jer tim časom počinje njegova vječna sudbina.

Smrt su "vrata" koja se otvaraju nad netaknutim otajstvom. Svakako ona vodi u vječnost, gdje je svjetlo ili mrak? Život bez svršetka ili posvemašnje ugasnuće? Sve ili Ništa? Svatko mora riješiti zagonetku smrti. To je osobni problem. Najosobniji.

"Čudi me i zastrašuje ravnodušnost pred tom stvarnošću. Nema važnije za čovjeka. A čovjek se vlada tako bezbrižno. Čudno: bijesni smo kad nam nešto ne uspije, kad nešto izgubimo. A ovdje se sve dobiva ili se sve gubi. To je stravično, da ne mislimo na ono što je veliko i vječno", razmišlja B. Pascal.

U pastoralnoj konstituciji O Crkvi u suvremenom svijetu (GS) čitamo:

"Ne muči čovjeka samo bol i sve veći rasap tijela, nego ga također, dapače još više, muči strah od ugasnuća za vazda. I po prirodnom nagonu svog srca ispravno sudi kad s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe. Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, buni se protiv smrti…

Dok je pred smrću nemoćno svako maštanje, Crkva, poučena božanskom objavom, tvrdi da je Bog stvorio čovjeka za blaženi cilj s onu stranu zemaljske bijede", Krist je "pobjedom nad smrću oslobodio čovjeka od smrti". (GS 18)

Bog i vječni život su strašne i neshvatljive riječi za nevjernika. Ne voli ni Boga ni vječni život. Za vjernika to je utjeha puna nade da ovaj život koji donosi tako malo radosti i sreće, a ispunja nam duše bolima i žalošću, tjeskobama i samoćom, suzama i patnjama, da ovaj život ide ususret Ocu koji nas ljubi i darovao nam je Sina, da svaki koji u njega vjeruje ima život vječni. Smrt nas vodi u naš pravi Dom, u Dom Oca koji nas toliko ljubi.

Sv. Ignacije, mučenik, na putu prema mučeničkoj smrti piše Rimljanima: "Ujedinjeni u ljubavi, pjevajte Bogu u Isusu Kristu, što je biskupa Sirije našao vrijednim da ga dovede s istoka na zapad. Lijepo je da zađem sa svjetskog obzorja k Bogu, da u njemu i izađem."

Smrt je čin-događaj, kojim počinje novi život, vječni život, novi dan života vječnoga u Trojednom Bogu.