Sjećam se duhovnih vježbi u meni dragom samostanu na Jadranu. Zajednica mladih kojoj sam pripadao svake je godine običavala tamo odlaziti na duhovne vježbe. Bili su to dragocjeni trenuci sabiranja i meditacije, duhovne obnove i duševnog odmora. Važno je bilo suočiti se sa samim sobom i sa svojim manama, preuzeti odgovornost i breme života, pa je to vrijeme, osim radosti i svjetlosti, kao osnovnog raspoloženja, disalo i tamnijim tonovima ozbiljnosti i težine. Kadšto, premda rijetko, mučile su me i neke suhoće i sumnje.

Od svog obraćenja sedamdeset i prve nikad nisam posumnjao u Boga, ali znao sam povremeno posumnjati u sebe ili u Crkvu. Ove dvije sumnje su, zapravo, slične. Zgražanje, koje nastaje zbog uvida u vlastitu nesavršenost, slično je zgražanju zbog nesavršenosti Crkve.

Crkva je tokom svoje dugotrajne povijesti prolazila kroz grozna stanja otuđenosti od Boga. Kroz veći dio svoje povijesti postojano je ustrajala u stanju zemaljskog moćnika. U nekim je razdobljima bila čak i glavno žarište pokvarenosti i zločina.

Lako sam prihvatio prvobitnu Crkvu do Konstantina i onu nakon Drugoga vatikanskog koncila. Premda sam dobro znao da je uvijek bilo autentične Crkve i da su neki meni najdraži sveci živjeli upravo u tim teže prihvatljivim razdobljima: od Augustina, preko Franje Asiškog i Ivana od Križa, do Male Terezije. Prečesto je Crkva bila nalik na noćno nebo: duboki mrak s puno sjajnih zvijezda. Ali što će nam noć? Crkva može biti - dan! Onakva kakvu sam svojim iskustvom upoznao: daleka od vlasti, s malim bazičnim zajednicama punim međusobne ljubavi i radosti.

Sveci su mi trebali, ali me crkveno razdoblje odbijalo i smetalo. Odbijala me predkoncilska i postkonstantinovska Crkva. U vrijeme moje mladosti ponekad u tolikoj mjeri da bi mi to zasmetalo prilikom duhovnih vježbi.

Sjećam se, u tome su samostanu po hodnicima visjele stare slike. Mutno se i jedva prisjećam: vjerojatno su to bile grafike u maniri kasnoga baroka, nastale u 18. stoljeću. Mučenici i sveci patetično su zauzimali izvještačene i lažljive poze. To čak i nije bio umjetnički kič u strogom formalnom smislu! Već nešto što me još mnogo bolnije ujedalo u srce: duhovni kič!

Umjesto radosti i nade duhovnih vježbi osjetio sam, najednom, mučninu. Što će mi sada mučnina i ogorčenost? Bože, u pomoć mi priteci! Sablasti prošlosti me proganjaju. (I sâm sam na trenutak poželio biti inkvizitor koji bi spalio čitavo to razdoblje povijesti!)

A Bog mi je odmah pomogao. Čim sam iz hodnika sa slikama skrenuo u susjedni hodnik, ondje je na zidu visjela fotografija Majke Tereze. Uz Svetog Franju ona je moja najdraža svetica! (Makar je tada bila još vrlo živa i daleka od kanonizacije.)

Obična fotografija, nikakvo umjetničko djelo. No smijala se tako naravno i srdačno, jednostavno i ljudski, da sam odmah shvatio poruku: Božja nadnarav ne treba poze. Djelovala je toliko ljudski i naravno da je otvarala pogled k Onome tko je stvorio to dvoje: narav i ljudskost.

U meni je nestalo svake ljutnje i zdvajanja. Vidim: Bog ima plan sa svojom Crkvom. Zna što će još učiniti. Bog ima i plan što će učiniti sa mnom.