SV. JOSIP - ZAŠTITNIK DOMOVINE

Prolaz kroz Karlovac je za mene oduvijek bio prolaz. Kad sam putovao auto-stopom običavao sam presjedati u Karlovcu. A jednog zimskog jutra sam se tako smrznuo stopirajući na onom ravnom dijelu ceste nakon odvajanja puta za Rijeku i Senj da sam, osobito kad me jedan auto zalio vodom iz lokve kroz koju je prošao, pomislio da se bliži smak svijeta. Premda sam bio uvijek sretan kad bih uspio brzo proći kroz Karlovac, htio sam se jednom zaustaviti i posjetiti nacionalno svetište sv. Josipa. To sam i učinio puno godina kasnije, neposredno prije blagdana sv. Josipa.

Predložio sam put u Karlovac u nacionalno svetište sv. Josipa.

- Ne ide mi se - rekla mi je supruga - ali idem iz ljubavi prema tebi.

- Dobro, tata - rekao mi je stariji sin - a je l' mogu ponijeti koju igračku?

Mlađi sin nije ništa rekao, nego se nasmiješio iskesivši dva netom iznikla zubića.

Put do Karlovca je protekao začas. Usput smo izmolili krunicu, pet standardnih očenaša i onaj još jedan za Crkvu. (Da nikada ne zaboravi svoje poslanje i načine življenja toga poslanja!)

Budući da se nismo snalazili u Karlovcu parkirali smo blizu autobusnog kolodvora, a onda smo odšetali do svetišta slijedeći upute ljubaznih Karlovčana. Došavši, pomolili smo se i neko vrijeme ostali na tom svetom mjestu. Na povratku smo prolazili sporednim ulicama. Još malo smo prošetali, a onda smo sjeli u auto i vratili se doma.

Na povratku, a i puno puta kasnije, poglavito kad prolazimo kroz Karlovac, sjetimo se našeg izleta. Oduševila nas je ljepota i uređenost crkve, cjelokupnog prostora svetišta i dijela grada u kojemu se ono nalazi. Nismo ni slutili koliko je ljepote malo dalje od glavne prometnice kojom neprestano jurimo u prolazu.

Zahvaljujemo Bogu što nam je i po svetom Josipu pokazao da ne postoje sporedna mjesta ni sporedni ljudi. Zahvaljujemo mu što nam je pokazao da ima ljepote i u galilejskom Nazaretu i u karlovačkom Dubovcu i na toliko mjesta mimo glavnih tokova i središta.

Boraveći u nacionalnom svetištu sv. Josipa molio sam za Domovinu i za sve Josipe koje poznajem. Jedan mi je posebno bio u mislima i srcu. Moj župnik Josip Franulić - don Bepo. I on svojim životom i djelovanjem svjedoči kako je moguće biti velik i u nepovoljnim uvjetima. Dapače, tada je moguće biti još veći.

Dok ovo pišem držim pred sobom knjigu Don Bepovo srebro i zlato koju su, u povodu pedesetog rođendana, dvadesetpetogodišnje svećeničke službe i jednako toliko duge spisateljske djelatnosti, priredili dvojica urednika s kojima don Bepo najčešće surađuje. Uvijek kad je pogledam zadivljen sam i zahvalan Bogu što postoje takvi ljudi. Ljudi, koji unatoč svim svojim dužnostima, pronalaze snage da se marljivo bave znanstvenim radom.

Don Bepo, župnik opustjelih selâ po hvarskim brdima, jedini svećenik član Hrvatskoga plemićkog zbora, objavio je do sada šest knjiga, jedna mu je u rukopisu, a tri u pripremi. Daleko od bučnih središta, ozbiljno, predano i sustavno, slaže plodove svoga znanstveno-istraživačko-spisateljskoga rada. Napisao je preko sto šezdeset rasprava, članaka i prijevoda u dvadeset i šest domaćih i stranih publikacija. Spašava od zaborava prošlost, da bismo mogli na njoj učiti i stvoriti kvalitetniju budućnost.

Osim znanstvenim radom, s puno smisla i zauzetosti je ostavio trag u mjestima svoga službovanja i obnovom crkvenih objekata i njihovog inventara. A ono što je mene osobno oduvijek oduševljavalo je način na koji predsjeda liturgiji i njegovi uvodi u euharistijska slavlja u kojima se čuje misao teologa, stil znanstvenika i riječ vjernika.

Beskrajno sam Bogu zahvalan što nam je, izabravši za hranitelja i čuvara svoga Sina marljiva i samozatajnog sv. Josipa, nazaretskog drvodjelca i Bogu predana Djevičinog zaručnika, dao svjedočanstvo da nitko nije nevažan. I što nas je poučio da ponekad zastanemo, odšećemo dalje od uhodanih staza i susretnemo one koji svojim životom i djelovanjem tkaju neprekidni hvalospjev životu i njegovu Stvoritelju te svjedoče da u svijetu ima smisla, ljubavi i topline.