VERITAS - br. 5/2003.

>[SADRŽAJ]<

MLADI

PORUKE S NAŠIH FASADA

Ne poštujem zakon!

Većina mladih kršenje zakona ne doživljava s pravne strane, već zakon smatra krivcem za konkretne gospodarske i društvene prilike. Tako interpretiran, zakon se ne poštuje zbog toga što mladi čovjek, koji se tek snalazi u društvu, ne može pronaći svrhu zabrana koje mu on nalaže.


TOMISLAV UROIĆ
[ tomislav.uroic@vz.t-com.hr ]

Nepoštivanje zakona već se dugo u svijetu smatra svakodnevnicom. Gotovo da nema čovjeka koji se bar jednom nije ogriješio o njega. Kod mladih se to smatra čak i svojevrsnim trendom! Psiholozi i političari mlade huligane i delinkvente opisuju kao proizvod društva, stanja u državi te lošeg odgoja, dok ih običan puk karakterizira "tatinim sinovima" koji "imaju - pa mogu".

Međutim, danas to nisu samo "tatini sinovi", već se globalno cijela mlada nacija pokušava oduprijeti zakonu. Činjenica da društvo utječe na taj trend ne može se osporiti, međutim mladi to ipak ne doživljavaju baš tako.

   

Za one mlađe od 18 nepoštivanje zakona usko je povezano sa zabranjenim voćem iz Edenskog vrta. Za maloljetnike je zakon nešto što pripada samo odraslima, tj. tema o kojoj oni ne znaju ništa, o kojoj ne mogu razgovarati i koja se njih ne tiče. On njima predstavlja pravi predmet požude, jer je vjerojatno u samoj podsvijesti svakog čovjeka usađena želja za onim što nema i ne može imati. Iz tog razloga npr. kupovanje cigareta mlađi od osamnaest smatraju trijumfom, dok odrastao čovjek u tome ne vidi ništa posebno.


Većina ljudi općenito smatra da je nepoštivanje zakona jedini mogući način opstanka u današnjem društvu. Čovjek je kadar provesti sate i sate u razmišljanju kako da zaobiđe određeni pravni postupak, kako da na fin način nekoga prevari, a niti sekunde ne razmišlja kako bi se osjećao kad bi netko treći jednakom mjerom uzvratio njemu.


Najteže je sedamnaestgodišnjacima koji jednostavno ne mogu dočekati vlastitu punoljetnost i "vrijeme kad im nitko ništa neće moći". Međutim, kad ta ekipa jednom navrši osamnaestu, dolazi do velikog razočaranja koje je uzrokovano činjenicom da se nakon rođendana baš ništa nije promijenilo. Većina ostaje ovisna o mami i tati, a oni koji nađu posao počinju shvaćati onu staru (i istinitu): "Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba!" I za jedne i za druge obveze i problemi se gomilaju, bilo da se radi o studiju ili o prvim radnim obvezama. Jedino što im na kraju tjedna preostaje jest staro mjesto u obližnjoj diskoteci i, naravno uz nekoliko "rundi", prizivanje "onih dana" u sjećanje. Na posljetku se, pak, počinje tražiti krivca u vlastitoj beživotnoj situaciji te se u mladom čovjeku rađa želja da nešto promijeni i da se pobuni protiv te neočekivane okoline.

Tijelo mladića ili djevojke razvilo se do te mjere da počinju vjerovati u svemoć vlastitih snaga i da se sve može učiniti fizički. Radna akcija obično počinje ispitivanjem otpornosti vlastitog tijela na nespavanje, alkohol, cigarete, drogu i slično, a ubrzo nakon toga počinju avanture s automobilima, policajcima, susjedovim psom, obližnjim izlogom, slučajnim prolaznikom, cvjetnjakom... Većina mladih kršenje takvog zakona ne doživljava s pravne strane, već zakon smatra krivcem za konkretne gospodarske i društvene prilike. Tako interpretiran, zakon se ne poštuje zbog toga što mladi čovjek, koji se tek snalazi u društvu, ne može pronaći svrhu zabrana koje mu on nalaže. Odrastanje za svakoga znači slobodu i pravo na samostalno odlučivanje o vlastitom životnom putu. Kad stvari ne idu po planu, kriv je onaj koji sve to brani i ograničava. Upravo se iz tog razloga zakon proziva u razgovorima i ispisuje po zidovima.

   

Većina ljudi općenito smatra da je nepoštivanje zakona jedini mogući način opstanka u današnjem društvu. Čovjek je kadar provesti sate i sate u razmišljanju kako da zaobiđe određeni pravni postupak, kako da na fin način nekoga prevari, a niti sekunde ne razmišlja kako bi se osjećao kad bi netko treći jednakom mjerom uzvratio njemu. Unatoč gužvi koja nas okružuje često se osjećamo kao da hodamo sami ovim svijetom. S rukama u džepovima uopće ne osjećamo kako laktovima rušimo ljude oko sebe, a ako i primijetimo da je netko pao, ne osjećamo potrebu za isprikom. Mnogi na taj način daleko doguraju, sve dok ne "nalete" na nekog sebi sličnog i onda imaju obraza pitati: "A gdje je sad tu pravda?!"

   

Možda je upravo dio iz Matejeva evanđelja koji kaže: "Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima." - jedino sredstvo koje se može suprotstaviti bezakonju. Isus tu rečenicu naziva "Zakonom i Prorocima". Bog je stvorio jako puno ljudi - to je bila njegova želja još od kad se sažalio nad usamljenim Adamom. Stvorio nas je da budemo njegova razigrana dječica i da mu budemo na radost kao što su nama na radost stvorenja koja je On nama podložio. Kao dobri Otac ne želi gledati nas posvađane i nesložne! Njegova najveća želja očituje se upravo u "zlatnom pravilu", kako ga evanđelist naziva, u kojem nas poziva na međusobno poštivanje kao "recept" uspješnog života.

Taj je Božji zakon potpuno neslomljiv. Nema rupa i ne može ga se zaobići. Ne provodi ga ni vojska ni policija ni anđeli sa gorućim mačevima. Provesti ga može jedino moja i tvoja savjest, naša suradnja i međusobno bratsko pomaganje.

>[SADRŽAJ]<