U svibnju se na poseban način pučka religioznost obraća Božjoj Majci. Dok je prilično neizvjesno podrijetlo običaja da se najljepši mjesec u godini posvećuje Bogorodici, njegovo je značenje mnogo dohvatljivije. Radilo bi se o pokršćanjenju poganskih svečanosti slavljenja proljeća na cijelom europskom kontinentu, pa su se tako, na primjer, u antičkom Rimu sredinom proljeća priređivale svečanosti u čast Flore, božice cvijeća.

Čini se da je prvo povezivanje Božje Majke i mjeseca svibnja zabilježeno u Španjolskoj na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Neposredno nakon toga dominikanski mističar Henrik Suso spominje vijenac od ruža koji se u to vrijeme postavlja pod Gospine noge, običaj koji se s vremenom sve više proširio. U Italiji su tijekom 16. stoljeća počele nicati razne pobožnosti vezane uz mjesec svibanj, a u 18. stoljeću imamo već i knjižicu-molitvenik jednog isusovca pod naslovom "Marijin mjesec ili mjesec svibanj", u kojoj su sabrane različite molitvene prakse tog vremena, ukrašavanje Gospinih kipova i slika, moljenje krunice i pjevanje Litanija lauretanskih, tipičnog molitvenog izraza ovog mjeseca, kada pobožni vjernik izražava svoje posebno štovanje Božjoj Majci, neposredno nakon što je proslavljen blagdan Gospodinova uskrsnuća i Uzašašća. Sve ove pobožnosti imale su više privatan negoli javan karakter sve do 18. stoljeća, kada je temeljito izvršena promjena i slavljenje svibnja prošireno u cijelom katoličkom svijetu.

Što se tiče Litanija lauretanskih, molitvenog niza u čast Božje Majke, koje nose ime po glasovitom marijanskom svetištu Loreto (na latinskoj verziji: Lauretum), prvi put su zabilježene u današnjem obliku u molitveniku koji je 1551. tiskan u Dilingenu, vjerojatno pod utjecajem isusovca sv. Petra Kanizija. Još starija verzija sačuvana je u misalu koji su armenski monasi ispisali u Avignonu sredinom 14. stoljeća. Ovi su monasi imali svoju zajednicu u Anconi, nedaleko od poznatog Loreta, po čemu bi i ovaj omiljeni molitveni izraz dobio popularno ime, gdje se različite prošnje prate uvijek istim zazivom, što je bilo posebno dostupno nepismenim vjernicima, koji su predstavljali većinu u crkvama.