Proslavljeni Isus, ogrnut grimiznonarančastim plaštem, napušta Jeruzalem i odlazi prema Cedronu koji se na drugoj obali dodiruje s palcem Maslinske gore, s rubom vrta u kojem masline još uvijek prepričavaju događaje Velikog četvrtka. Pod stoljetnim krošnjama sjede učenici i pastiri, željno očekujući Učitelja. Gospodin upravo stopalom desne noge dodiruje dobro poznati mostić, preko kojega je u grad unosio radosnu vijest, a iz njega iznosio terete poruge i nesnošljivosti. Pod mostom, prekriveni sjenom, žubore voda i vrijeme, zgušnjavaju se proljetne boje i tekućina oblači tamnomodru haljinu. Kristov pogled putuje prema vrhu brda, ljuljuška se na čempresovim granama koje ovija zelenilo i miris spokoja, a zatim uzlijeće u plavetnilo visine iz koje mu se u oči ulijeva čisto jutarnje nebo, pozlaćeno krugolikim sunčevim sjajem.

Sinci, krenimo! - prozbori Isus milozvučnim glasom i odjeknuše njegove riječi kao proljetni vjetar što se ljubi s granama tek prolistalih stabala. Pozdravivši jednodušno Učitelja, mnoštvo za njim žustro zakorači, penjući se prema vrhu vijugavim puteljkom, obrubljenim mladom travom i šarenilom cvijeća, stazom izgaženom stopama pastira i umiveno molitvama pobožnih stanovnika Betanije.

Mesija ponovno napušta Getsemani, ali ovaj put se ne uspinje na Golgotu pod bremenom ljudskih grijeha i pod teretom otkupiteljskog križa, već ovjenčan slavom Očevom, proslavljen u Onome koji ga posla, zauvijek odlazi u vječnu Puninu. Korača ususret nebu, bliži se mjestu oproštaja i odlaska, vraća se u vječnu Domovinu da bi nam pripravio put i spremio odaje, da bi nas prikazao pred prijestoljem Božjim i da bi mu sjeo zdesna, odakle će nas u dostojanstvu čovječjeg obličja pravdati i opraštati nam, miriti nas s Ocem i štititi od Zloga. Sjetimo se njegovih riječi u kojima nam obećava da će nas sve, kad bude uzdignut sa zemlje, privući sebi. Dajući se u otajstvu Euharistije, On je u svakome od nas, nazočan u nama, a mi u njemu. Svatko je od nas Krist i svi smo njegovi. Tek će rastanak ojačati snagu vjere, tek će nas prividna odvojenost i dugo izbivanje do kojih ne dopiru čula svijeta, učvrstiti u nadi, strpljivosti i ljubavi.

Na vrhu gore Učitelj se pope na stijenu, podiže ruke prema nebu i blagoslovi prisutne. Nasta tišina... Ni vjetra, ni lepeta, ni glasa, tek sunčeva zraka, napeta kao struna, kruži mu nad glavom i miluje tjeme.

Progovori Gospodin i nad obzorom se raskrili pjev slavuja, a u zraku zalepršaše riječi njegova nauka:

Sinci i kćeri, ja sad odlazim Ocu mome i Ocu vašemu. Pripremit ću za vas stanove u Kraljevstvu nebeskome. Predajem vam slavu koju mi je Otac dao. Zaista, kažem vam, tko vjeruje u mene, činit će djela koja i ja činim, ali i veća od njih. Što god zamolite u moje Ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Svjedočite za me s Duhom Istine kojeg ću vam poslati od Oca. Kao što Otac mene ljubi, tako i ja vas ljubim. Neka radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna!

Nahrupi svjetlost iz Gospodinova lika, zasja bjelinom pred kojom je podnevno sunce izgledalo kao blijedi plamen voštanice. Podiže se prema nebu, uziđe u visine, a prije nego ga sakri svijetli oblak još jednom prozbori gromkim glasom: "Ne bojte se, ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta!"