VERITAS - br. 6/2003.

>[SADRŽAJ]<

KAMEN
PO KAMEN

NATJECANJE O BL. MARIJI PROPETOG PETKOVIĆ

Sve za Isusa - na slavu Oca

Najvažniji razlog radi kojega sam prihvatio poziv redovnica za sudjelovanje u natjecanju su učenici koji bi se natjecali, koji bi naučili na koji je način blaženica živjela svoje kršćansko opredjeljenje te koji bi se tri dana, ljubavlju i blizinom Božjom blagoslovljeni i vođeni, družili međusobno i s mnoštvom svojih vršnjaka.


NIKOLA KUZMIČIĆ

U lipnju, pri završetku nastavne godine, čini se veoma prigodnim da se čovjek osvrne na proteklu godinu i da se upita koliko je bila plodonosna. Premda u sveopćoj zbrci posljednjih tjedana nastave nedostaje i vremena i snage, nastojim prisjetiti se svega lijepoga protekle nastavne godine kako bi muka bila manja. I ovoga lipnja bih s vama podijelio jednu takvu uspomenu.

   

U istoj gimnaziji u kojoj ja iz dana u dan nastojim biti vjeroučitelj, neposredno prije mene je svjedočanski naviještala Evanđelje s. Mirjam, draga i vrsna vjeroučiteljica koja je, blagoslovljena i mnoštvom drugih vrlina, članica družbe Kćeri milosrđa. To je bio prvi od tri razloga radi kojih sam pristao sudjelovati u natjecanju koje su njene susestre organizirale za mlade iz cijele Hrvatske i susjednih država. Natjecanje je bilo dio priprave za slavlje proglašenja blaženom časne majke Marije Propetog Petković, njihove utemeljiteljice.

Drugi razlog za sudjelovanje je činjenica da se trodnevno druženje, u sklopu kojega je bilo natjecanje, održavalo u Blatu na Korčuli, rodnom mjestu bl. Marije. A ja, premda sam rođen na nedalekom Hvaru, nikada nisam tamo bio pa sam htio ispraviti tu mrlju svoga životopisa.

Ipak, najvažniji razlog radi kojega sam prihvatio poziv redovnica za sudjelovanje u natjecanju su učenici koji bi se natjecali, koji bi naučili na koji je način blaženica živjela svoje kršćansko opredjeljenje te koji bi se tri dana, ljubavlju i blizinom Božjom blagoslovljeni i vođeni, družili međusobno i s mnoštvom svojih vršnjaka.

Marina i Martina, učenice II. b i II. d razreda, oko sebe su okupile ekipe koje su proučavale potrebnu literaturu i pripremale su se za natjecanje. U rijetkim trenucima, kad je moja intervencija bila neizbježna, umiješao bih se, a inače sam ih pustio da sami rade. Da svima pokažu kako znaju i mogu, kako su ozbiljni i odgovorni, kako su pravi gimnazijalci. Konačno smo se, u dogovoreni sat određenoga dana, našli pred zagrebačkom katedralom i smjestili u jedan od autobusa koji je išao na Korčulu. Udobno su se smjestile moje dvije ekipe - Ana, Hrvoje, Ivana, Marina, Mario, Martina, Nuša, Zrinka i Željka. A umjesto bolesne Maše uskočio je Kristijan. Ravnateljica škole se pobrinula da svi dobijemo majice na kojima je na leđima bio logo naše gimnazije, a s prednje strane slika bl. Marije Propetoga.

   

Put do Korčule, iako dug i naporan, prošao nam je brzo i ugodno. Uz razgovor, pjesmu i igre dokopali smo se korčulanske obale. Ja sam usput, gledajući raspjevanu mladost, molio Boga da ih čuva i da im daruje snage da sigurno brode uznemirenim morima suvremenoga svijeta. U njihovom smijehu, u njihovoj opuštenosti i pouzdanju naslućivao sam radost i zajedništvo prve Crkve koja je životom svjedočila Radosnu vijest. Shvatio sam da nas bl. Marija Propetog Petković prati s neba svojim zagovorom. To se posebno prepoznavalo u susretljivosti sestara njene Družbe, ali i svih drugih ljudi koji su nas tih dana primili u svoje domove i u svoja srca.

Odmoreni i okrijepljeni, sutradan smo započeli natjecanje. Nakon pisanog dijela, u kojemu su sudjelovale sve ekipe, usmeni dio natjecanja je nastavilo deset najbolje plasiranih ekipa. Mi nismo bili među njima, a znali smo da smo nagradu već primili.

A primali smo je i u popodnevnom izletu i sutradan za vrijeme zajedničke sv. mise. Euharistijsko slavlje je doista bilo slavlje, a predsjedatelj je uistinu uspio u nama ražariti srce i vjeru. I svi smo se čudili kako sat i pol vremena kratko traje kad smo u Božjoj blizini i jedni s drugima kao braća i sestre.

   

Popodne smo se uputili kućama. Premda je život nastavio svojim uobičajenim tijekom, mi smo nakon tog vikenda postali drugačiji. Bili smo svjedoci čuda koje se tih dana događalo u Blatu na Korčuli. Čuda koje je započela bl. Marija Propetog Petković i koje se nastavlja i dalje. Čuda koje je i nas uvjerilo da je moguće biti kršćanin u svim prostorima i vremenima ukoliko se potpuno otvorimo Bogu. Nismo bili isti jer smo doživjeli da je moguće, poput bl. Marije, živjeti tako da, predani vodstvu Duha Svetoga, darujemo i činimo sve za Isusa - na slavu Ocu.

>[SADRŽAJ]<