VERITAS - br. 9/2003.

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

JEDNO BEZ DRUGOGA NE VRIJEDI NIŠTA

Vjera i pobožnost

Pobožnost mora zahvatiti cijelo naše biće. Ona mora biti nadahnuće našem djelovanju, istinski izričaj svega našeg postojanja i djelovanja. Pobožnost i život moraju se uzajamno povezivati, obogaćivati, upotpunjavati. Ne smiju to biti dva različita područja, posve odijeljena, već jedno životno područje, sam naš život.


CELESTIN TOMIĆ

Evanđelist Marko povezuje dva prizora koje drugi evanđelisti rastavljaju: sud o pismoznancima (12, 38-40) i udovičin novčić (12, 41-44). Po Marku je to zadnja rasprava s farizejima i uvod u eshatološki govor. Evanđelist je namjerno povezao ova dva prizora da osvijetli lice i naličje vjere i pobožnosti.

Marko ističe: "silan svijet je Isusa s užitkom slušao." U svojoj pouci im govoraše: "Čuvajte se pismoznanaca!" Isus upozorava mnoštvo da je njihova pobožnost naličje, patvorina, izobličena i iskrivljena pobožnost. Ovaj Isusov govor po snazi riječi i izraza, po prijetnjama sadržanim u njemu, spada u najoštrije Isusove govore u Evanđelju.

Isus se ovdje očituje kao eshatološki, konačni Prorok, neustrašivi borac za društveno bespomoćne, a protiv onih koji svoj položaj i svoj ugled koriste protiv siromaha i bijednih, te oštrim riječima raskrinkava patvorenu pobožnost. Nikad Isus nije tako oštar kao kad govori protiv lažne pobožnosti, protiv farizeizma, što je nakaza pobožnosti.

Isus ih optužuje zbog taštine, nose "duge haljine", široki plašt, kao raspoznajni znak svog dostojanstva, vole pozdrave na ulicama, traže prva mjesta u sinagogama i pročelja na gozbama. Sve je to još bezazlena ljudska taština koja bi se nekako i dala podnositi, ali njihova pohlepa je neoprostiva: "Proždiru udovičke kuće." Proroci su jako osjetljivi na nepravde prema udovicama (Iz 1, 17. 23). Teška kazna čeka one koji "plijene" udovice (10, 2). Pismoznanci to čine "još pod izlikom dugih molitava". Takve molitve nisu izričaj vjere, nego proračunate pobožnosti, one koja nema veze ni s vjerom ni s Bogom. Njihova pobožnost je samo dobar posao, osigurati sebi lagodan život, da steknu naklonost udovica. Istinska pobožnost znači predanje Bogu, naš susret s Bogom, doživljaj Božje prisutnosti.

   

Udovičin novčić je snažan kontrast pobožnosti književnika i farizeja. Otkriva nam pravu sliku istinske, životne pobožnosti, koja obogaćuje, usrećuje, čini nas istinski blaženima.

U predvorju Hrama, kamo su i žene imale pristup, bilo je postavljeno 13 škrabica za skupljanje milodara. Svaka je imala svoju svrhu. Trinaesta je bila za dobrovoljne priloge za žrtve. Vjernici ne bacaju sami novac u škrabice, već posredstvom svećenika. Isus je tako mogao čuti razgovor udovice sa svećenikom i za njezin prilog.

Udovica prinosi dva novčića - lepta. To je najmanja vrijednost novca koji je u Palestini u opticaju. Marko za svoje rimske čitatelje daje odgovarajuću vrijednost u rimskom novčarskom sustavu: jedan kvadrant - najmanja novčanica. Ovaj skromni dar dan je za žrtve paljenice, što je najuzvišeniji čin bogoštovlja. Svećenik koji je primio novac vjerojatno je nevoljko pogledao ženu. A ova udovica dala je "sve što je imala, sav svoj žitak". Nije zadržala sebi ni jedan novčić.

"Sav svoj žitak!" (Mk 12, 44)

U ovom prikazu Isus nam daje jasno do znanja što je pobožnost. Neki bi htjeli kršćanstvo svesti na čistu horizontalnu datost, na neki humanizam, na ideologiju čovječnosti. Isus, naprotiv, hvali ženu koja sve svoje daje za žrtve paljenice, što je čin čistog poklona Bogu, da Bog bude slavljen.

Udovica svoj život i svoju sudbinu stavlja u Božje ruke. Za sebe ništa nije ostavila. Bog je njoj jedina sigurnost i snaga.

Udovičin obol nas uči da se pobožnost ne smije svesti na neki isječak našeg vremena, već mora prožeti sav život i sve naše vrijeme. Tko je spreman Bogu sve žrtvovati, bit će spreman podijeliti i zadnji novčić s braćom ljudima koji su potrebni naše pomoći.

   

Pobožnost, obredi, žrtve kao takvi u sebi ne daju sigurnost spasenja. Obredi nam ne smiju postati neka vrsta magije, mjenjačkih stolova da kupimo spasenje, ili ulaznice koje nam otvaraju vječni život. Oni su sredstva koja nam omogućuju susret s Bogom koji nas spašava.

Pobožnost i vjera nisu neki sveti prostor u koji ulazimo od vremena do vremena, samo privremeno, i gdje možemo ostvariti spasenje. Pobožnost mora zahvatiti cijelo naše biće. Ona mora biti nadahnuće našem djelovanju, istinski izričaj svega našeg postojanja i djelovanja. Pobožnost i život moraju se uzajamno povezivati, obogaćivati, upotpunjavati. Ne smiju to biti dva različita područja, posve odijeljena, već jedno životno područje, sam naš život.

Naša pobožnost mora biti istinsko i životno ostvarenje nove zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga i bližnjega svoga kao samoga sebe. Ispunjavanje ove zapovjedi otkriva nam je li naša pobožnost, naša vjera, istinska i Bogu mila.


ŽIVOT BUDUĆEGA VIJEKA (5)

Nebeski grad Jeruzalem

Nebo, raj nije nastavak ovozemnog života, nego drugi, viši, božanski svijet. Ne može se opisati otajstvo neba, njega čuva zastor šutnje.


CELESTIN TOMIĆ

U Novom zavjetu "vječni život" i nebo razlikuju se od židovskog i od poganskog očekivanja.

U židovskom religioznom apokrifu "Knjiga čuvara", koja ulazi u etiopski apokrif Henok, govori se o potopu u kojem će mnogi izgubiti život, a preostali će na obnovljenoj zemlji imati dug život, kao i pretpotopni patrijarsi, brojno potomstvo, a žene će svakog dana rađati. Što ovdje znači "vječni život"? Dug i ispunjen život koji će jednog dana završiti mirnim snom. U Makabejsko vrijeme govori se o uskrsnuću i da će mučenici natrag dobiti sve svoje izgubljene udove.

U egipatskom vjerovanju nema spomena uskrsnuća, nego se poslije smrti nastavlja ovozemni život, ali bez potomstva.

Slično grčko-rimska religija govori o Elizijskim poljanama, gdje pravednici provode nastavak ovozemnog života, ali bez bojazni i straha da će im život opet biti ugrožen ili da će se ugasiti. Naglasak stavljaju na ponovne susrete s prijateljima i s bližnjima.

Neki kršćanski pisci su slično govorili o prekogrobnom životu, stavljajući naglasak na druženje s poznatima, posebno sa svecima i s mučenicima.

Novi zavjet o tome ne govori tako. U središtu novog života nisu susreti s prijateljima i rodbinom, niti športska natjecanja, nego "biti s Kristom", kao "sinovi Božji" - anđeli, koji su Božji sluge. Posebno je istaknuto zajedništvo s Bogom: Boga će gledati "kao što jest" (1 Iv 3, 2), "licem u lice" (1 Kor 13, 12).

   

U Otkrivenju nam je "vječni život" prikazan u prispodobi "novog Jeruzalema koji silazi s neba od Boga". To je "sveti grad". Nije to grad u kojem se ljudi susreću, trguju, zabavljaju, nego je to veoma golemi Hram. A Hram je kuća Božja, ne prostor za laičke poslove. Prikazan je i kao sinagoga ili romanička crkva. U sredini je mjesto škrinje, u kojoj se čuvaju svete knjige, ili svetootajstvo, ondje su Jaganjac i Bog. Apsidu ispunjaju anđeoski zborovi. U lađama su 144.000 opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih i 144.000 djevaca, a slijedi veliko mnoštvo muževa i žena, što ga nitko ne mogaša izbrojiti. (Otk 7 i 14)

Bog i Krist u sredini bacaju toliko svjetla da nikome ne treba ni sunčeva ni mjesečeva svjetlost. Životne rijeke i stabla života više su za duhovno osvježenje, nego za tjelesno ozdravljenje.

Pred Bogom i Kristom na tronu odjekuje nebeska liturgija, anđeoski korovi se izmjenjuju s korovima blaženih u nebu. (Otk 21)

Sve to nam želi reći da je nebeski Jeruzalem ne toliko mjesto, nego stanje punog i neopisivog zajedništva s Bogom, po Kristu, u Duhu Svetom.

   

Na posljednjoj večeri Isus veli: "Kažem vam, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe." (Lk 22, 18) Dobrom razbojniku na križu Isus reče: "Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju." (23, 43) Očito se ne radi o ovozemnom raju, nego o onozemnom.

Preobraženje je kao predokus vječnoga života. Marko spominje "nakon šest dana" kao obredni termin za ulazak u onozemnost. Tri povlaštena učenika, Petar, Jakov i Ivan, u jednom kratkom viđenju doživjeli su što je zapravo nebo, što je raj. Isus ih uvodi u dodir s onozemnošću. Ilija i Mojsije su Božji ljudi. Ilija je uzet u nebo, a i Mojsije, prema predaji, isto tako. U raju su Ilija, Mojsije i Isus čovjek i Bog. Tu će biti ispunjena i želja dobrog razbojnika. (Mk 9, 2-10) Raj je život u zajedništvu s Bogom.

Pavao želi biti s Kristom. Piše Filipljanima: "Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti, jer je to mnogo, mnogo bolje." (Fil 1, 23)

Apostolu Pavlu dano je da bude "ponesen do trećeg neba", u raj. I kaže da je "čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti". (2 Kor 12, 1-4)

Nebo, raj nije nastavak ovozemnog života, nego drugi, viši, božanski svijet. Ne može se opisati otajstvo neba, njega čuva zastor šutnje.

   

Životu nakon smrti i u samom Svetom pismu obavijen je zastorom šutnje. Prorok Daniel jasno govori o uskrsnuću i dobrih i zlih, ali iznosi samo činjenicu (Dn 12, 4). Pavao svoj doživljaj raja ne može i ne smije ljudskim jezikom prereći (2 Kor 12, 4). Tajanstveno govori o obredu krštenja za "mrtve", ne za žive (1 Kor 15, 29). Isus kaže učenicima da drže u tajnosti što su na Gori preobraženja doživjeli (Mk 9, 9). Dakle, zastor šutnje je uvijek prisutan. Možemo malo odškrinuti taj zastor samo promatrajući život Isusa Krista.

Isusov život posve je prožet Bogom. Bog je za Isusa sve u njegovu životu i u djelima. Isusovo postojanje prožeto je sviješću da je Bog s njime. Živi od Boga i za Boga. Između Njega i Oca nema loma ni razdvajanja. U svakom trenutku svoga života Isus je u posvemašnjem predanju Ocu, predan njegovoj volji, njegovoj ljubavi.

U svom nauku Isus nas vodi ususret Ocu, kojemu se moramo posvema predati, povjeriti, svu svoju brigu staviti u njegove ruke, jer on se kao Otac brine za sve.

Isus se posvema predaje svome poslanju. Nema obitelji, djevac je. Obitelj je zapreka i učeniku koji se želi posvema posvetiti svome apostolskom poslanju (Lk 14, 26). Odriče se i svoga sigurnog rada za uzdržavanje (Mt 6, 28).

Isus živi životom neba, slobodan od obiteljskih i ženidbenih obveza, kao i od materijalnih prihoda. Živi samo za Boga. Njega će slijediti Pavao, da bi se mogao posvetiti posvema Božjoj stvari. I tijekom povijesti Crkve kroz dvije tisuće godina, milijuni Isusovih djevaca i djevica slijede Gospodinov poziv, da ga nasljeduju u siromaštvu i u djevičanstvu, posve u službi Boga.

   

U nebu, u raju, po nauku Crkve, samo je slava Božja, samo Bog. Sv. Terezija Avilska kliče: Solo Dios basta! Samo Bog dostaje!

Nebo je zajedništvo s Bogom, zajedništvo u ljubavi. A ljubav nikad ne dosadi. Ako je istinita, uvijek je "žar njezin žar vatre i plamena Jahvina" (Pj 8, 6).

Na zemlji se ljubav potvrđuje u životu za drugoga, a Isus nam je u tome nedostižan uzor. Ljubav je istinita, ako ljubimo brata. "Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti." (1 Iv 3, 14) Naglasak je na bližnjemu. Ali u bližnjemu ljubimo samoga Isusa Krista, samog Boga, jer svaki čovjek je ikona-slika Božja. U nebu je naglasak na Bogu, a u Bogu ljubimo sve blažene i svete.

To otajstvo božanske i čiste ljubavi što se ostvaruje u nebu, ne može se ljudskim riječima prereći, kao i svaka istinska ljubav. To je i utješni razlog, zašto o raju, o nebu ne govore više ni biblijski pisci, kao ni crkveno Učiteljstvo. Ljubav se ne uči, ona se živi i raste u vječnosti.

>[SADRŽAJ]<