VERITAS - br. 9/2003.

>[SADRŽAJ]<

POTICAJI

UZ BLAGDAN UZVIŠENJA SV. KRIŽA

Drvo milosrđa

Na vrhu proslavljenog križa vijori se Kristova zastava, urešena likovima mučenika i obrubljena molitvama vjernih, oprana suzama pravednika i ukrašena Knjigom života iz koje će, kada Sin čovječji ponovno dođe, poteći glas sjećanja, milosrđa, praštanja i pravde.


JAKOV DŽOLIĆ

Poslije pada u grijeh nad čovjekom se nadvi trulež smrti i sjena prolaznosti. Tama preplavi radost i umnožiše se svijetom grobljanski krajobrazi, a plač i jauk ispuniše njedra planina, pjesmu vjetrova i šaputanja voda. Uz Adamov grob, nagnut nad provalijom bezizlaza, s glavom među rukama i sjenom među obrvama, zagledan u mrak i pepeo, uzdiše Set. Dok mu duša tone u ljepljivu hladnoću magluštine, dok mu se srce kupa u sluzavoj zavodnikovoj slatkorječivosti, u gnjilom laščevom obećanju, iz prikrajka svijesti izviru sretna sjećanja i očeve pripovijesti. Ozaren kratkotrajnim mirom, prisloni dlanove na humak netom prekopane zemlje i pogledom obujmi daljinu. Iz svjetlosnoga obzora izroni anđeo Gospodnji i među prstima mu prinese znamen Božjeg milosrđa, tri sjemenke sa Stabla života, trojstveni znak Oca, Sina i Duha Svetoga. Prigrli Set dar Stvoriteljev, zasadi ga u mekanu i plodnu crnicu i zalije ga suzama što su se slijevale kao krupne kapi ljetne kiše.

Raslo stablo u zagrljaju tisućljeća, čvrsto i jedro. Milovao ga vjetar s planina, grlile ga zlatne sunčeve strune, češljale ga krijeste snježnih oblačića, ljubile ga srebrne niti mjesečine. A kad je krošnja dodirnula puninu vremena, spusti se Bog u Djevičino krilo da bi se rodio kao čovjek, da bi od mrtvih uskrisio onoga koga je stvorio na svoju sliku, na obličje Isusovo, na preslik Prvorođenca.

Započe bitka između anđela i demona, shvati zmija da će biti pobijeđena i da će Božja mudrost dobrotom nadjačati mržnju i lukavštinu. Bijesno se sruči na Adamovo počivalište, zasikće nad prahom lakovjernosti i oholosti, na stablu porazmjesti vješala i sasiječe dvije grane okrenute prema istoku. Na osmuđenoj ledini sastavi od njih raspelo, skova križ i odvuče ga u Judeju.

U varci koju je lukavac smislio krila se zamka i uvjerenje da se Isus neće toliko poniziti, da neće htjeti sramotno umrijeti na križu. A kako bi oličenje častohleplja, nepokornosti i taštine i moglo shvatiti što je ljubav i sebedarje! Isus će sebe položit kao otkupninu i zadovoljštinu za svu prljavštinu kojom je bilo i kojom će biti oblaćeno ime Svevišnjega, žrtvovat će se da bi čovjeka oslobodio posljedica grijeha, da bi pobijedio smrt, čuvaricu Adamova groba.

Kreće Isus prema stratištu, okovan trnjem opačina, bičevan i popljuvan nečistoćom ubojstava i požuda, onemoćao pod teretom križa, pod bremenom grijeha što ga je stablo korijenjem čistilo i upijalo iz raskajanog Adamova srca. Vuče jad i bijedu svih ljudskih pokoljenja, nosi ih prema vrhu Golgote da nas očisti i opravda pred licem Stvoriteljevim. Raspinju ga, a demoni rigaju tamu i teška sjena beznađa prekiva Kalvariju pod kojom vrište uplakane žene i smijulje se ravnodušna lica.

"Ako si sin Božji?", unaokolo se razliježe nedovršena rečenica, a Lucifer se naginje prema pomodrenim Isusovim usnama. S čela Pravednika kaplja krvi kanu mu na stopalo, probode ga svjetlom i zaveza za podnožje Križa. Na drugu mu nogu pade suza Marijina i prikliješti ga škripac čistoće. S vrha svijeta sijevnu Krv svjetlonosna, poteče rijeka na četiri strane, k nebu šiknuše grane stabla ljepote, zapuhnu miris cvijeća groblja nedogledna, ispuni život krošnju plodonosnu, a Tijelo Gospodinovo privuče granice svemira, zadrhti univerzum, zavrtje se kugla zemaljska i srce Križa oplahnu ljubavlju sve vode i planine, zatalasa šume i doline. Na vrhu proslavljenog križa vijori se Kristova zastava, urešena likovima mučenika i obrubljena molitvama vjernih, oprana suzama pravednika i ukrašena Knjigom života iz koje će, kada Sin čovječji ponovno dođe, poteći glas sjećanja, milosrđa, praštanja i pravde.

>[SADRŽAJ]<