VERITAS - br. 9/2003.

>[SADRŽAJ]<

KAMEN
PO KAMEN

PRVA I NAJVAŽNIJA REČENICA

Duga grli nebo i zemlju

Do dana današnjega sam svašta pretrpio. Čitao sam djela domaće i strane književnosti (pitajući se što je izdavačima da to objavljuju!), knjige eseja i književne kritike (to je bilo dobro!), knjige uspomena na nekoliko ratova (svaka strašnija od bilo kojeg rata!), teološke spise (sv. Toma me oduševio svojim propovijedima!)… Kulminacija muke je bila u trenutku kad sam primio u ruke knjigu poezije na čakavštini.


NIKOLA KUZMIČIĆ

Ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju. Kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. Kako bivam stariji, sve više i više se prepoznajem u ovom dijelu 131. psalma. Sve rjeđe se ponašam kao buntovnik bez razloga, a sve češće bivam tragač za razlogom i smislom. Jedino kad je riječ o kršćanstvu, o vjeri, buktim istim plamom. I dalje sam ortodoksni katolik koji neprestano protestira.

Kroteći svoju narav, prošle korizme sam, među ostalim, bio odlučio svaku knjigu koju primim u ruke pročitati do kraja. Naime, prije sam znao prekinuti čitanje čim bih zaključio da autor ne zavrjeđuje moje vrijeme. Toliko sam knjiga, čak i onih razvikanih, odbacio samo zato što sam smatrao da mi ne mogu ponuditi krepku hranu. A opet, toliko sam ljepote nalazio u zakutcima knjižnica, među neuglednim i manje poznatim imenima.

Znao bih, birajući knjige na policama, pročitati prvu rečenicu i na temelju nje odlučiti hoću li nastaviti čitati ili ne. Naslov bi me privlačio knjizi ili bi me odbijao od nje, ali ključna je bila prva rečenica. Plemeniti ljudi su mi savjetovali da se ne ponašam tako, iskustvo mi je pokazivalo da jedna rečenica, pa makar bila i prva, ne može biti pouzdano mjerilo vrijednosti, ali ja sam i dalje radio po svome.

I nisam htio odustati od svog radikalizma. Sve do prošle korizme. Veoma brzo sam uvidio da sam si natovario na dušu tešku pokoru. Započeo sam sa zbirkom pripovjedaka suvremenoga hrvatskog autora. Knjiga je toliko popularna da sam se trebao predbilježiti i čekati red. Već na prvim stranicama me je razvikani pripovjedač i kolumnist razočarao svojim stilom. Imao sam dojam kao da čitam bulažnjenja ispodprosječnog trinaestogodišnjaka koji misli da je šarmantno biti vulgaran, degutantan i pošto-poto originalan. Najteže mi je bilo podnijeti opis krava pored ceste.

Sljedeće veliko iskušenje me je uskoro čekalo. Bogu hvala, u međuvremenu sam pročitao knjigu u kojoj poznati profesor duhovito žigoše mane suvremenog svijeta. Usput budi rečeno, prijevod njegovog najpoznatijeg romana je jedan od najboljih prijevoda koje sam ikada čitao. Za razliku od prijevoda knjige koja mi je priuštila nove muke. Da sam samo par mjeseci ranije pročitao kako junak, umjesto uobičajenih gradskih, hrani urbane golubove, vjerojatno bih s gnušanjem odbacio knjigu i dezinficirao se. Sada sam je pročitao do kraja, vjerujući da će Gospodin blagosloviti moje napore i patnje. Goleme napore i istinske patnje.

Do dana današnjega sam svašta pretrpio. Čitao sam djela domaće i strane književnosti (pitajući se što je izdavačima da to objavljuju!), knjige eseja i književne kritike (to je bilo dobro!), knjige uspomena na nekoliko ratova (svaka strašnija od bilo kojeg rata!), teološke spise (sv. Toma me oduševio svojim propovijedima!)… Kulminacija muke je bila u trenutku kad sam primio u ruke knjigu poezije na čakavštini.

Ono što sam čitao nagonilo me na razmišljanje o onome što se piše. Pitao sam se gdje smo mi kršćani u svemu tome. Na koji način mi pretačemo svoj stil života u pisanu riječ? Moramo li uvijek biti sladunjavi, kičasti i banalni? Ima li onih koji će o stvarnosti progovoriti realno, s vjerničkim pouzdanjem? Onih koji mogu ponuditi smisao i egzistencijalne odgovore, a usput biti i zabavni? Onih koji mogu govoriti o Bogu bez praznih fraza, napornog moraliziranja i prenemaganja?

Molim se da Bog prosvijetli srca i pameti onih koji pišu i da čuva od svakoga zla one koji čitaju. I molim se da Bog ovom prostoru i vremenu daruje proroke. Proroke pisane riječi.

   

Šokovi kojima sam bio izložen izazvali su još jednu reakciju. Započeo sam pisati roman. Radnja će se događati u izmišljenom svijetu. Bit će pisan za djecu, sa željom da im kroz napetu i privlačnu priču posvjedoči istinske kršćanske vrijednosti. Nažalost, pisanje mi se ogadilo pa mi baš i ne ide od ruke. Do sada sam napisao samo jednu rečenicu. Onu prvu i najvažniju. Ta rečenica glasi: Duga je zagrlila nebo i zemlju onoga dana kad su Omin, Kala i Oti krenuli na put.

>[SADRŽAJ]<