VERITAS - br. 9/2003.

>[SADRŽAJ]<

MLADI

PORUKE S NAŠIH FASADA

Jaki ljudi ne trebaju vođe!

Što to uopće znači biti jak? Je li to onaj koji može pobijediti sve i svakoga koji ga se usude izazvati? Bojim se da to danas više nije mjerilo snage! Danas su jaki oni ljudi koji imaju karakter, koji znaju što žele i odlučno idu prema svom cilju. Nije to ništa strašno - biti jak! Strašnija je samo činjenica da ti jaki ljudi "ne trebaju vođe"!


TOMISLAV UROIĆ
[ tomislav.uroic@vz.t-com.hr ]

Možda vam se u prvi tren učinilo da sam promašio temu i da će sad uslijediti jedno socijalno-političko razmišljanje o "slabima i jakima", no zavirimo samo na trenutak u dubinu srca svakog, pa i onog najjačeg čovjeka, kojeg se u ovom trenutku možete sjetiti!

   

Svi ljudi, pa tako i ti "jaki", na svom životnom putu nailaze na različite prepreke! Prepreke su možda malo preblag pojam, jer postoje trenuci kad sve karte padnu na stol i kad se ne može ni naprijed ni natrag. U takvim je trenucima baš onim najjačim ljudima teško priznati koliko su nemoćni i slabi, a pogotovo tražiti pomoć od nekoga. Reći ćete da je u današnje vrijeme teško imati povjerenja u nekoga, a kamoli mu se bezuvjetno predati, makar to bila i najdraža osoba u našem životu! Međutim, to samo dokazuje koliko smo u stvari mi ljudi uplašena i krhka stvorenja.

Bog čovjeka nije zamislio kao kukavicu i slabića, ali nije mu niti usadio dovoljno snage da porazi vlastitog Stvoritelja. Često smo hrabri kad se radi o ljudima, međutim naspram Boga - čovjek je potpuno slab, malen i nesavršen. Od samih svojih početaka on teži za nečim višim, osjeća da postoji nešto veće od njega i od ostalih ljudi i ima potrebu vjerovati u neki viši smisao svojeg postojanja. Možda se baš iz toga rodila njegova religioznost, vjera u, kako ga često naziva, "vrhovno biće" koje nas sve voli nezamislivom ljubavlju i koje nas vodi na našem životnom putu prema jednom novom, vječnom životu!

Međutim, treba priznati da postoje trenuci kad je taj vječni život u sasvim drugom planu i kad je u središtu zbivanja običan smrtni čovjek, kao vlasnik i moćnik, čija je sudbina čvrsto stegnuta u njegovim rukama! Tada za njega ne postoji "život poslije života" i neko "vrhovno biće" kojemu bi trebalo polagati račune! Ono što je svakako najvažnije u takvim trenucima je vrh hijerarhijske ljestvice na kojem smo samo mi - neosporivi posjednici svoga života! Nitko nam nije ravan ni potreban, snalazimo se sami i, što je najvažnije, u tome uspijevamo - do neke mjere, dok "kola ne krenu niz brdo".


Danas mnogi imaju i svoje zamjenske vođe - novac i bogatstvo, moć, razne ovisnosti... To su vođe koje mnogi ljudi rado slijede, ali se često neugodno iznenade kada vide kamo su dovedeni.

Jaki ljudi uistinu ne trebaju vođe, ali kad čovjek postane svjestan da postoji nešto ili netko tko je jači od njega, on prestaje za sebe tvrditi da je jak! Oslonac mu je nužno potreban, ako za ništa drugo onda bar za to da preuzme odgovornost. Bog je taj kojeg nazivamo Svemogućim pa ga i najčešće prizivamo u pomoć. Međutim, njega se ili "treba" ili "ne treba", tu nema zlatne sredine! Ono što se doduše uvuklo u našu svakodnevnicu je obično vjersko licemjerje koje živimo od nedjeljnih misa do obiteljskih, školskih, studentskih ili poslovnih problema! Boga se sjetimo samo kad ga "stvarno" trebamo, a sve ostalo vrijeme se divimo vlastitoj snazi koja na posljetku uvijek ostaje poražena i posramljena pod bremenom ovoga našeg ludog vremena. Tada se već po navici vraćamo poput izgubljenog sina u kuću Očevu, molimo za oprost, molimo za pomoć... Naposljetku uviđamo svoju slabost, kajemo se, ali samo nakratko, jer oporavak opet rezultira procvatom naše svemoći te se priča nastavlja vrtjeti u beskonačnoj petlji!

Zbog toga bih se usudio reći da naša vjera, odnosno molitva, najčešće počivaju samo na pukoj potrebi da nam naše "vrhovno biće" ispunjava želje i da nam pomaže prebroditi nevolje, koje zbog svoje ograničene ljudskosti sami ne možemo riješiti. Kad nema nevolja, ne treba nam ni vjere ni molitve - tada smo dovoljno jaki! Ružno zvuči ova kobna istina koja prst upire u gotovo svakog čovjeka koji je rođen pod kapom nebeskom! Pitam se od kuda nam hrabrost da ponovno stanemo sa istom problematikom pred onoga kojeg smo netom izvrijeđali i još tražiti milost! Mnogi se toga danas ne stide! Razlog tome je postojanje mnogo zamjenskih vođa - novac i bogatstvo, moć, razne ovisnosti... To su vođe koje mnogi ljudi rado slijede, ali se često neugodno iznenade kada vide kamo su dovedeni. Naša ljudska snaga ne može se nadomjestiti tim sredstvima, ali se može itekako učvrstiti ako se svojim snagama tim sredstvima hrabro odupremo! Prosudite sami - tko je jači: onaj koji je opet ovog jutra zapalio cigaretu ili onaj koji je danas odlučio da to više neće učiniti?

   

Ovozemaljska mjerila snage ne mogu pouzdano definirati jesi li jak(a), ili slab(a), ali trebaš vjerovati da ti je pravi vođa uvijek potreban. Čak i u trenucima kad ti ništa ne treba, ti trebaš svoga vođu - da mu zahvališ na trenutku kojim te je upravo blagoslovio! Njemu nije ta hvala potrebna, ali tebi će biti puno lakše sljedeći put kleknuti pred njega i tražiti novi, bespovratni kredit koji on daje u izobilju uvijek kad ti zatreba!

>[SADRŽAJ]<