VERITAS - br. 9/2003.

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S KLARISAMA U POŽEGI

Hrvatski cvjetići sv. Klare

Bila nam je čast i radost provesti jedan dan sa sestrama klarisama u Požegi, u samostanu gdje je kapelu u prisustvu brojnih vjernika na sam blagdan sv. Klare i na 750. obljetnicu njezine smrti blagoslovio požeški biskup mons. Antun Škvorčević. Ovom jedinom kontemplativnom redu na području te biskupije biskup je uputio molbu da mole za mlade i za nova duhovna zvanja, te za sve vjernike da ustraju na putu plemenitosti, dobra i ljubavi. O sv. Klari i o idealima kontemplativnog načina života razgovaramo sa s. Marijom Celinom Princip, poglavaricom.


Razgovarala: MAŠA HORVAT

"Sve se utjelovilo ovdje. Ne radi se o čistom duhu; oni nisu bili čisti duhovi. Bili su tijela, bili su osobe, bili su duhovi. Ali u živoj predaji Crkve, cijeloga kršćanstva i čovječanstva ne ostaje samo legenda. Ostaje način Franjina gledanja na svoju sestru, način kako se on zaručio s Kristom. Sama sebe je gledao u njezinoj slici, zaručnici Kristovoj, mističnoj zaručnici kojom je oblikovao svoju svetost. Sama sebe je promatrao kao brata, siromaška u svetačkoj slici te prave Kristove zaručnice. U njoj pronalazi lik najsavršenije zaručnice Duha Svetoga, presvete Marije..."

(Papa Ivan Pavao II., prigodom posjeta klarisama asiškog prvosamostana, 12. ožujka 1982.)

Crkva ove godine slavi 750. obljetnicu smrti sv. Klare, rekli bismo jednog od najljepših, najljupkijih i najdragocjenijih dragulja koje je primila iz ruku svoga Zaručnika, Isusa Krista... I nakon sedam i pol stoljeća od njezine odsutnosti "iz doline suza" sjaj njezine svetosti ne prestaje obasjavati mlade djevojke željne istinske, djevičanske čistoće, dobrote i ljubavi... I danas po svem svijetu živi oko 20.000 redovnica koje tiho, u strogim samostanima, provode život skrovitosti, molitve i žrtve po primjeru "siromašne asiške djevice" koja sa sv. Franjom, svojim učiteljem, tvori "Dvojstvo koje je stvarnost razumljiva samo u kršćanskim, duhovnim i nebeskim kategorijama", kako kaže Sveti Otac.


Život sv. Klare je tako živ i nakon 750 godina je primjer, pogotovo za naše mlade - život za druge. Klara nas uči kako se živi Evanđelje. A Evanđelje je uvijek suvremeno i ono ne može propasti. Sv. Klara nam je zato uvijek suvremena, ona svijetli svakim danom, kao što je svijetlila u svoje vrijeme. Klara je, dakle, poticaj najprije nama klarisama, a onda mi tu njezinu radost i oduševljenje možemo prenijeti i drugima.


Tim povodom bila nam je čast i radost provesti jedan dan sa sestrama klarisama u Požegi, u samostanu gdje je kapelu u prisustvu brojnih vjernika na sam blagdan sv. Klare i na 750. obljetnicu njezine smrti blagoslovio požeški biskup mons. Antun Škvorčević. Ovom jedinom kontemplativnom redu na području te biskupije biskup je uputio molbu da mole za mlade i za nova duhovna zvanja, te za sve vjernike da ustraju na putu plemenitosti, dobra i ljubavi.

Razgovaramo sa s. Marijom Celinom Princip, poglavaricom.

Sestro, sad sam, dok sam Vas čekala, malo gledala Vaš dnevni red... Ustajanje i Služba čitanja u ponoć, pa onda Jutarnja i meditacija, ili razmatranje, pa onda ponovno meditacija, pa onda - opet meditacija, ili razmatranje... Riječ "meditacija" u posljednje vrijeme je vrlo "šminkerska", kojekakvi gurui pozivaju na meditaciju, ali vrlo pažljivo izbjegavaju - "kršćansku meditaciju". Što je Vama meditacija?

- Meditacija je život s Bogom. I sav naš život, i sva naša molitva, i naše bivstvo - sve je to meditacija, jer - mi smo od Boga stvoreni. Sv. Majka Klara je cijeli život blagoslivljala Boga i zahvaljivala Bogu što ju je stvorio. Zahvaljivala je za dar života, za život. I mi stojimo pred Bogom i zahvaljujemo za svoj ljubljeni život. Jer - život je nešto najljepše što imamo, najveći dar. Bog nam je dao život da Njega, Boga slavimo, da ga možemo slaviti kroz sav život - ili radili, ili molili; mi sve pretvaramo u molitvu. Kontemplacija ili meditacija je put da mi sav svoj život pretvorimo u molitvu, a molitvu život. Tako mi onda cijelim svojim bićem, što god radili, Boga slavimo, kako sv. Pavao kaže: "ili jeli, ili pili, ili bilo što radili, na slavu Božju sve činite". U tom je bit naše meditacije i svake naše molitve - to potpuno predanje Bogu, da ga slavimo bez prestanka. Mi to ostvarujemo preko našega dnevnog reda, u kontaktima s ljudima koji nam dolaze, koji nam pomažu, s kojima se dopisujemo. U svoje molitve uključujemo sve događaje, sav naš narod, cijeli svijet; iz dana u dan, kroz 24 sata, mi uranjamo u Božju prisutnost.

U ponoć počinjete moliti Službu čitanja. Hoćete li nam opisati kako je to, iz noći u noć ustajati i moliti, koliko vidim, više od sata... a sve oko vas spava?

- Divna je ta molitva u ponoć, kad je svuda tišina, zato što čitamo da se Sin Božji, Riječ Božja rodila u ponoć, po noći. Isus je često noći provodio u molitvi, i uopće, puno se lijepih stvari događa po noći. Ali - i loših! Baš zato s velikom radošću započinjemo novi dan s molitvom da blagoslovimo taj dan, sve ljude koji su budni, na svojim položajima - liječnici, medicinske sestre, majke koje bdiju nad svojom djecom, zatim one koji počivaju, a želimo posebno činiti pokoru, naknadu za one koji možda te noći griješe. To je i naknada za grijehe učinjene te noći. Nama je zapravo radost dići se svaku noć i molitvom započeti novi dan. Ne razmišljamo o tome kako se osjećamo, niti nam je to bitno, mi u toj radosti želimo činiti dobro i slaviti Boga, tako da i ne gledamo na poteškoće. Mi znamo da nam je lijepo, da to hoćemo, i da smo sretne što nas je Bog pozvao i da to možemo činiti.

Vaš dnevni red pokazuje da molite najmanje sedam sati dnevno. Nije li to malo previše? Nije li vam katkada dosadno?

- Ljubiti nikada nije dosadno! Slaviti Boga bez prestanka, rekoh već, to je naše zvanje... Mi ne gledamo na sate i na vrijeme. Molimo cijeli Časoslov, već sam rekla, u ponoć molimo Službu čitanja, uz meditaciju, kroz cijeli dan molimo Časoslov, pa krunicu, katkada Križni put, druge molitve... Ako tako molite - molitva ne može biti dosadna. Ja se ne sjećam da mi je ikada u životu molitva bila dosadna. Jer molim cijelim srcem i uvijek pred očima imam Boga. On je naša radost i snaga, pa je i molitva radost.

Ove godine slavi se nevjerojatna, 750. obljetnica smrti sv. Klare. Ta žena je zaista čudesna zvijezda na nebu Crkve, koja od svoje 18. godine sjaji istim sjajem i blistavošću. Vaša najmlađa sestra ovdje ima 18 godina. Što je to što kroz tolika stoljeća tako neodoljivo privlači mlade djevojke?

- Što to oduševljava? Klara je s 18 godina krenula tako odvažno - suprotstavila se svijetu i njegovu razmišljanju. U svojoj bogatoj obitelji, kao i među svojim sugrađanima, gledala je iz dana u dan kako se trude biti što imućniji, imati, posjedovati. To su napasti u koje čovjek može uvijek upasti. Ona je to svaki dan promatrala. Imala je plemenitu dušu i htjela je učiniti nešto lijepo, htjela je živjeti Evanđelje. Zato se tako radikalno suprotstavila i svojoj obitelji i svojim sugrađanima i pošla živjeti Evanđelje. Nije htjela ništa posjedovati. Za to se borila cijeli život, i za to je od Pape dobila povlasticu svetoga siromaštva. To je jedina povlastica takve vrste u Crkvi - povlastica da ništa nema! Dok su se drugi borili da što više imaju - ona se borila da ništa nema, da bude potpuno slobodna. Ta njena odlučnost i nama danas daje snage i pomaže nam da i mi budemo odlučne u tome. Njezin život je tako živ i nakon 750 godina je primjer, pogotovo za naše mlade - život za druge. Klara nas uči kako se živi Evanđelje. A Evanđelje je uvijek suvremeno i ono ne može propasti. Sv. Klara nam je zato uvijek suvremena, ona svijetli svakim danom, kao što je svijetlila u svoje vrijeme. Klara je, dakle, poticaj najprije nama samima, a onda mi tu njezinu radost i oduševljenje možemo prenijeti i drugima.

Sv. Klaru ne možemo ni shvatiti ni promatrati odvojenu od sv. Franje. Oni su zajedno, kako kaže i Sveti Otac, "dvojstvo koje je stvarnost razumljiva samo u kršćanskim, duhovnim i nebeskim kategorijama". Rekli bismo da to "dvojstvo" ima šarm, bezazlenost, ljepotu, milinu i radost djece Božje prije grijeha. Kako Vi gledate na njihove živote i na suradnju?

- Normalno, kao na odnose između brata i sestre. Jer, ovo duhovno povezivanje, duhovno očinstvo i majčinstvo ljude ujedinjuje. Franjo i Klara i kao duhovni brat i sestra ujedinjeni su u Evanđelju. To zajedništvo je puno jače i dublje, nego samo krvno zajedništvo. Ono dublje i više povezuje ljude. Franjo i Klara tako su duboko utemeljeni u Bogu da je to njihovo zajedništvo normalno. Tako i mi to gledamo kroz Boga. Kad čovjeka gledamo kroz Boga, onda nam je on svet. Tu nema neke zablude, niti strahova. Tako su sv. Franjo i Klara jedno drugo promatrali u Bogu i kroz Boga i tako su zajedno surađivali i nadopunjavali se. Dok su braća išla propovijedati, Klara je sa svojim sestrama molila, i na taj način s njima sudjelovala u evangelizaciji.

A kako je ta suradnja živjela nakon smrti sv. Franje? Znamo da je on umro 1226. godine, a sv. Klara punih 27 godina kasnije - 1253.

- Sv. Klara je stalno ostala uz braću. Surađivala je s braćom i generalni ministri su joj nakon smrti sv. oca Franje bili potpora. Kao što svaka obitelj ima oca i majku, tako i naša redovnička obitelj ima i oca i majku - sv. Franju i sv. Klaru. Klara je bila potpora braći, a braća su bila njezina potpora. Nakon preminuća sv. Franje, iako i sama bolesna, duhovno je bila tako jaka da je braći pomagala da među njima ostane to duhovno zajedništvo.

Sada Vas sestro želim pitati nešto što nema izravne veze s Vašim životom, ali je problem prisutan u Hrvatskoj: odlukom Ministarstva prosvjete nastavnici se, potporom Ministarstva, mogu baviti jogom, s tim da je krajnji cilj - uvođenje djece, 90% katoličke, u prakticiranje joge. Kako Vi na to, iz svoga kontemplativnog i meditativnog života gledate?

- To je smiješno i žalosno da se joga uvodi u škole, ali mislim da je to prolazno, jer je to samo vjerojatno tehnika. Možda naš današnji svijet, jer je pun tehnike, misli da je to sad nešto novo. Ali kao sve tehnike, uvidjet će da je sve to prolazno, a samo ono bitno ostaje. Bog jedini ostaje. Bog je ljubav. On pobjeđuje svako zlo i sve ono što nije dobro. Kao što vidimo, Klara je prisutna u Crkvi trajno, već 750 godina, jer je živjela Evanđelje. To jedino ostaje!

Nije li pomalo čudno da je usvojen program joge, a ne katoličke meditacije, koja je, kako ste mi rekli, kod nas, u hrvatskom narodu, u Splitu, baš po klarisama, prisutna gotovo sedam stotina godina, da ne govorimo o benediktinkama, s tisućugodišnjom tradicijom i provjerenim i bogatim plodovima, duhovnim i kulturnim, na izgradnji identiteta hrvatskog naroda?

- Naš katolički narod je narod velike vjere, tako da ćemo mi kao narod opet uskrsnuti, a ovo su neki pokušaji koji će doći i proći. Neka naši nastavnici i profesori budu mirni, neka čine onako kako najbolje mogu da naš narod sačuva svoju kršćansku tradiciju. Nedavni posjet Svetog Oca bio je veliki događaj za naš narod. To je podrška našem narodu i veliko ohrabrenje, jer je naš narod, posebno u Slavoniji, teško ranjen ovih posljednjih godina. Vjerujem da su mnoge rane zacijelile baš ljubavlju Svetog Oca. On nam je zasvjedočio i pokazao ljubav Sina Božjega. Kako već rekoh, Bog uvijek pobjeđuje!

Hvala Vam sestro... Hrvatske klarise su, sad vidimo, i danas znak nade, ljubavi i pobjede Evanđelja, unatoč svim izazovima... Pravi hrvatski cvjetići sv. Klare.

>[SADRŽAJ]<