VERITAS - br. 9/2003.

>[SADRŽAJ]<

ANTUNOVA STRANICA

FRA JEAN RIGAUD: ŽIVOTOPIS SV. ANTUNA (6)

Čudesna poniznost

Budući da se Antun ponizio vršeći najskromnije službe, zaslužio je da ga Bog uzvisi u vršenju božanske službe.


ZVONIMIR ZLODI

V. poglavlje - nastavak

Dok je bio kustos limoške kustodije, u noći Posljednje večere na Veliki četvrtak nalazio se u crkvi sv. Petra u biskupiji Limoges. Po završetku časoslova, koji se tamo slavio pred ponoć, Antun je počeo sijati sjeme riječi života narodu, koji je ispunio crkvu. U isto su vrijeme manja braća, u svome mjestu, pjevala hvale Gospodinu, a kustos Antun trebao je otpjevati jedno "čitanje" iz časoslova toga dana. No Božji je čovjek tada propovijedao u crkvi sv. Petra, koja se nalazi daleko od mjesta gdje su boravila spomenuta braća. Kada su ova, pjevajući psalme iz svoga časoslova, stigla do mjesta kada je Antun trebao preuzeti pjevanje rečenoga "čitanja", iznenada se našao među njima i počeo pjevati ono što je na njega po običaju spadalo.

Začuđena ostadoše sva prisutna braća! Znala su, naime, da Antun upravo tada propovijeda u dalekom gradu. Božja je svemoćnost učinila tako da je on bio među subraćom u koru, gdje je pjevao svoj dio časoslova, i u isto vrijeme u crkvi sv. Petra, gdje je narodu propovijedao riječ Božju. Međutim, dok je pjevao u koru, u crkvi je prekinuo propovijed i tako u šutnji ostao pred narodom. Bog, koji je prigodom pogreba sv. Martina učinio da se sv. Ambroz pojavi u gradu Toursu, dok se u stvari nalazio u Milanu, htio je također da se blaženi Antun istoga trenutka nađe na dva mjesta, kako njegova odsutnost ne bi poremetila tijek božanskog časoslova. Budući da se ponizio vršeći najskromnije službe, zaslužio je da ga Bog uzvisi u vršenju božanske službe.

   

Na putu ili ne, uvijek se htio pokazati manjim od svoga druga, imajući pred očima prorokove riječi: "Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose; ne idem za velikim stvarima ni za čudima što su iznad mene" (Ps 131, 1). Učitelj poniznosti, Isus Krist, koji u Evanđelju kliče: "Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca" (Mt 11, 29), čudesno je oslobađao Antuna i njegovu subraću od ponižavanja, uvreda i sablazni.

Dok je bio kustos u Limogesu, dogodi se da je, na putu u Italiju, prolazio kroz Provansu. Došao je tako u neko malo mjesto kada je vrijeme ručka već prošlo. Neka je pobožna i siromašna žena doznala da su Antun i njegov subrat jako gladni, pa ih je pozvala u svoj dom s nakanom da ih nahrani. Ugledavši se u sv. Martu u njezinoj brizi oko posluživanja, stavila je na stol kruh i vino. Od susjede je posudila staklenu čašu na stalku.

Međutim, Bog, koji zajedno s kušnjom daje sretan ishod (usp. 1 Kor 10, 13), dopusti da žena, točeći vino iz bačve, zaboravi zatvoriti pipu, te pritom gotovo sve vino iscuri na pod. S druge strane, subrat blaženog Antuna nespretno uzimajući čašu udari njome o stol, te se ona razbi na dva dijela: gornji se dio zaustavi na jednom kraju stola, a donji na drugom.

Na kraju jela, gošća je htjela ponuditi fratrima još vina, te je stoga sišla u podrum. Nažalost, nađe gdje se sve vino izlilo po podu. Tada se plačući, tužna, ucviljena i očajna, vrati natrag i Antunu ispripovjedi da je vino zbog njezine nesmotrenosti proliveno. Antun se na to, dirnut nesrećom koja se dogodila ženi, s licem u rukama nasloni na stol, misleći na apostolove riječi: "Molit ću duhom i umom" (1 Kor 14, 15).

Dok ga je žena promatrala kako moli i očekivala što će se dogoditi, eto gdje se odjednom - čudesno je to i reći - gornji dio staklene čaše pokrenu i postavi na svoje postolje, koje se nalazilo na drugom dijelu stola. Kad je to vidjela, čudom se začudila, a zatim je uzela čašu u ruke i, jako je tresući, uvjerila se da se čaša onom molitvom opet vratila u prijašnje stanje.

Uzdajući se u moć molitve, nadala se da joj blaženi Antun, kao što je učinio čudo s razbijenom čašom, može vratiti i proliveno vino. Požuri se stoga u podrum i nađe bačvu iz koje se prethodno izlilo vino, tako punu da se vino preko njezina vrha prelijevalo, kao da je novo i još vrije. U stvari i bijaše novo, jer ga je Bog stvorio da poniznog Antuna očuva od neugodnosti i da se tako izvanrednim čudom očituje moć njegove molitve.

No čim je Antun vidio da je uslišan, odmah se odande udaljio, izbjegavajući, kao pravi sljedbenik poniznosti, mjesta gdje bi ga narod mogao častiti i slaviti.

   

Napokon, dok je vršio službu poglavara, nije se htio isticati, već je želio biti kao jedan od podanika. Bog ga je stoga postavio brižljivim čuvarom svojih ovaca, koji će ih čuvati od ugriza vukova i zmija.

Jednom je primio u red nekog mladića iz grada Limogesa, po imenu Petra. Taj je mladić, međutim, zaveden od napasnika, htio napustiti redovnički život. Kad je to Antun doznao, pun Duha Svetoga, pozvao je Petra k sebi. Upoznavši bolje njegovu napast, svojim mu rukama otvorio usta i, dahnuvši u nj, reče: "Primi Duha Svetoga!" (usp. Iv 19, 22). Začudo, napast se od mladoga fratra odmah udaljila i - kako je sâm tvrdio - nikada više, dok je bio u zajednici, nije imao nikakvih napasti.

   

O, čovjeka doista poniznog!
Bog ga pozva u službu propovijedanja,
jer je skrivao svoju učenost!
Bog ga uzvisi u božanskoj službi,
jer je prihvaćao one najniže!
Želio je biti najmanji među braćom,
zato je bio na vrhu po čudesima;
kao poglavar nije se uzoholio,
stoga su njegove ovce bile sigurne
od navale grabežljivih vukova!

>[SADRŽAJ]<