VERITAS - br. 9/2003.

>[SADRŽAJ]<

USPOMENE

Vatikanska prisjećanja (8)

U središtu zbivanja

Sve do svetogodišnje korizme kao da je vladalo zatišje, ili je zapravo Jubilej hvatao zalet. Brojni susreti s domaćim ljudima okarakterizirali su ove dane, koji su kulminirali u korizmi, kad je Papa učinio herojsku gestu priznanja grijeha crkvenih ljudi kroz cijelu prošlost. Osjećaj ponosa ispunjao je one koji su bili u neposrednom središtu zbivanja.


LJUDEVIT MARAČIĆ

8. siječnja 2000.
Subota, još uvijek sunčan ali prohladan dan. Ipak, oblaci kao da najavljuju promjene. Imao sam nekoliko susreta s okusom domovine. Najprije sam desetak naših redovnica iz Druže Kćeri milosrđa, koje su iz matične kuće u Blatu na Korčuli došle slaviti jubilej, proveo Vatikanskim vrtovima. Svi uvijek ostaju zapanjeni i oduševljeni kad vide ove ljepote u Rimu. Potom me, za vrijeme popodnevnog dežurstva, u Bazilici pozdravila neka naša redovnica, koje se odnekud sjećam, ali joj ne mogu definirati ni ime ni pripadnost. Često se to događa, posebno u stranom svijetu, kad te netko pozdravi, vidiš da te pozna, a nezgodno ti je postaviti dodatna pitanja da otkriješ ime i prezime.

11. siječnja
Utorak, gotovo "normalizirano" stanje, pa je u tri sata dežuranja bilo svega dvadesetak ispovijedi. Bilo ih je i na hrvatskom, kao da se vraćaju i bude naši ljudi nakon prave talijanske "opsade" Vatikana. Ulazeći u Baziliku popodne, kod baldahina nad grobom sv. Petra, naišao sam na skupinu hrvatskih djevojaka, kojima je vodič baš tumačio ovaj biser Bazilike. Uvijek me zanima što ljudi govore i kako predstavljaju sakralne spomenike visoke umjetničke vrijednosti. Bila je tu i jedna milosrdnica, pa kad sam joj pristupio i pitao, odgovorila je da su to učenice njihove ženske gimnazije u Zagrebu. Bilo je vrlo ugodno čuti domaću riječ pod svodovima Petrove prvostolnice.

14. siječnja
Zgodni su susreti vezani uz ispovjedaonice. Ono što se unutra događa, to obično ostaje pod velom tajne, ali ono izvana, to redovito ne zadire na ovo područje. Tako sam danas iskoristio prigodu, kad sam završio dežuranje, porazgovarati s jednim dobrovoljcem Velikog jubileja. Ima ih na tisuće uz sve rimske veće bazilike, posebno pri Svetom Petru. Čovjek srednjih godina, što prilično odudara od prosjeka, gdje golemu većinu čine mladići i djevojke. Vrlo izgrađenih životnih nazora, posvetio je tri tjedna dragovoljnoj službi gostima Jubileja. Dolazi iz sjeverne Italije, iz Trenta, ima i neka poznanstva u Sloveniji. Kaže da spavaju u vojarnama, dobivaju obroke po skromnijim restoranima, ali da su vrlo zadovoljni. Iz očiju mu vidiš kako sjaje radost i mir, koje prenosi i na druge. I tako mnogi od njih, a ima ih samo oko Svetog Petra pet stotina. Isto me tako oraspoložio susret s jednim bogoslovom koji provodi mjesec dana pomaganja u Bazilici kao redar pri ulazu. Plavokosi momak, srdačno me pozdravio na hrvatskom jeziku. Predstavio se kao grkokatolički bogoslov iz Vojvodine. Sjemenišne dane proveo je u subotičkom sjemeništu. Djeluje smireno i vedro. Zadovoljan je i kaže da će ovo iskustvo produžiti kroz cijelu Svetu godinu.

17. siječnja
Još jedan susret s drugim grkokatoličkim bogoslovom iz naših krajeva. Ukrajinac podrijetlom, pripada Križevačkoj eparhiji, a ovdje u Ukrajinskom zavodu sprema završne ispite za kraj teologije. I njemu je bilo drago izmijeniti riječi na poznatom jeziku. I tako sam upoznao još neke grkokatoličke bogoslove koji slobodno vrijeme stavljaju na raspolaganje Bazilici sv. Petra, a za uzvrat dobivaju i neku novčanu nagradu. Ima ih i iz Makedonije, a da ne govorimo o onima iz Ukrajine. Uprava Bazilike rado uzima ove bogoslove iz siromašnijih krajeva, koji za svoje usluge dobivaju honorar. Ima ih dakako najviše iz Trećeg svijeta, pa u Bazilici možeš vidjeti dosta tamnoputih mladića koji vrše redarsku službu. Ima ih dosta i iz Indije. Posebno nam je drag bivši bogoslov Mathew, koji sada ovim radom potpomaže svoju siromašnu brojnu obitelj u Kerali.

28. siječnja
Bilo je dosta hrvatskih ispovijedi, a na kraju je uslijedio zgodan susret. Pita me žena koje sve jezike ispovijedam, a ja joj mirno odgovorim da osim talijanskog ispovijedam hrvatski i slovenski. Začudila se kad sam spomenuo hrvatski, jer je, reče, i ona iz Rijeke po ocu, a po majci iz Beloga na Cresu. Rekla je da govori i hrvatski, pa smo prešli na naš jezik. Živi u Trstu, kao i brojni naši ljudi iz Istre i s kvarnerskih otoka. Čini mi se da je intelektualka ili bar da ima razvijen umjetnički ukus. Kako je svijet malen: nije ni pitala za hrvatski, a nabasala je na taj jezik. Baš zgodno.

29. siječnja
Subota kao i svaka druga, s mnogo posla, posebno puno redovnica. Imao sam i slučaj da se talijanska redovnica ispovijedala na hrvatskom. I to prilično dobro! Kad sam je pitao gdje je naučila govoriti hrvatski, odgovorila je kako je u ratno i poratno vrijeme provela sedam godina kod nas u karitativnoj službi po raznim mjestima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

(Nastavlja se.)

>[SADRŽAJ]<