VERITAS - br. 10/2003.

>[SADRŽAJ]<

ISKRICE

AGONIJA BIJEDE I LJUDSKI PONOS

Bijedni ljudi

Pravna je država lijep zamišljaj. Ona je, dapače, nužnost. Bez nje bismo upali u džunglu podjarmljivanja i varanja, u krađe i razbojstva... Pa ipak, pravna država nije dovoljna. Ona je sasvim nedovoljna. Stavimo je samo u odnos sa zbiljskim socijalnim stanjem pa ćemo vidjeti koliko je nedovoljna!


JOSIP SANKO RABAR

Kaže se da život piše romane. Ako zagrebemo malo ispod površine, mogli bismo i u Zagrebu opaziti likove i situacije ljudske bijede, nalik na onu Londona ili Petrograda devetnaestog stoljeća. Nisu nužni Charles Dickens ili F. M. Dostojevski, dovoljan je Krešimir Raguž i njegov članak u Jutarnjem listu, objavljen 22. rujna 2003.

U rubrici "Događaji dana" odmah udara u oči naslov: "Starica u zatvor zbog prodaje jednih hlača." I podnaslov: "80-godišnja Ivka Halužan nije na vrijeme platila kaznu od 120 kuna."

"Ivka Halužan na placu je prodavala hlače pokojnog muža za 20 kuna, a u postaju su je, kaže, privela trojica policajaca u 'marici' s rotirajućim svjetlima."

   

Zbog prodaje jednih starih hlača na trešnjevačkoj tržnici starica se mora prijaviti na izdržavanje zatvorske kazne, doduše, jednodnevne. Nije u propisanom roku uplatila kaznu od 120 kuna, a žalbu, kojom je zbog teškog materijalnog stanja tražila otplatu u više rata, naknadno je odbio Visoki prekršajni sud.

Starica živi sama, a njezino je dvoje djece također vrlo siromašno. Iz kuće je prodala gotovo sve. Hladnjak je prodala da plati majstora koji je popravio cijev u kupaonici. Nagluha je, ima problema sa srcem i boluje od osteoporoze: "Meni dnevno ostaje 10 kuna od kojih moram kupiti hranu i higijenske potrepštine. Radije ću otići u zatvor i tako uštedjeti 120 kuna, nego zbog hlača koje sam prodavala po 20 kuna, državi platiti šest puta više."

"Platila bih ja kaznu samo da su mi odobrili da to učinim u više rata. Nakon što su mi to odbili, sada više ne želim platiti iz principa. Cijeli život živjela sam skromno i pošteno, radila u tvornici tekstila u Dugoj Resi i odgajala poštenu djecu, pa ako nakon svega toga moram u zatvor, neka tako bude."

   

Eto priče. Nije ni mala ni nevažna ta priča. Kao što nisu mali i nevažni ti mnogobrojni bijedni ljudi koji po tržnicama Zagreba prodaju svoje jeftine tričarije za sitan novac, ne bi li preživjeli iz tjedna u tjedan.

Agonija bijede i ljudski ponos.

Visoki se prekršajni sud držao zakona. Upravo tako. Tko bi im zamjerio? Pravna država, organiziranje društva, sprječavanje pravnog kaosa i lova u mutnom, red i zakon. Tko je kriv starici što je te hlače prodavala na običnoj tržnici odjeće, a ne na Jakuševcu? Vukla je vraga za rep. Sama je kriva. Tko je kriv, treba ispaštati. Zar ne?

Zakon, zakon, zakon, a gdje je tu ljubav? Gdje je razumijevanje i pomoć?

Pravna je država lijep zamišljaj. Ona je, dapače, nužnost. Bez nje bismo upali u džunglu podjarmljivanja i varanja, u krađe i razbojstva... Pa ipak, pravna država nije dovoljna. Ona je sasvim nedovoljna. Stavimo je samo u odnos sa zbiljskim socijalnim stanjem pa ćemo vidjeti koliko je nedovoljna!

   

Iza ovog pravnog procesa, iza ove crtice, krije se dugi roman o osiromašivanju bivše radnice. Krije se, zapravo, sto tisuća romana o stotinu tisuća radnika i radnica koji su ostali bez posla. Pošteno su radili čitav život pa su se našli na ulici. Dok su beskrupulozni i pokvareni ljudi pravili karijere, ili zgrtali bogatstvo, oni su samo radili. Nisu znali ništa drugo. Prav im budi! Previše ponosni za prosjačenje, osjećaju se poniženima i prevarenima. Osjećaju da nisu krivi za svoju bijedu. Društveni im je poredak duboko nepravedan, onakav kakav je oduvijek bio.

Nekima je ostala vjera u Boga, nada u neki bolji svijet, nekima samo ljudski ponos. Bar to.

>[SADRŽAJ]<