ISTINA IZ DRUGOG PLANA

Kad mi je nedavno došla u ruke knjiga 365 dana bez televizije, palo mi je na pamet kako se prije nekoliko godina na hvarskog biskupa obrušilo medijsko drvlje i kamenje kad je, na početku korizme, predložio da se kršćani odreknu neprestanog buljenja u male ekrane. Ne želim sada govoriti o televizijskom programu, o ljudskoj ovisnosti i o svemu negativnom što je s televizijom povezano. Ne želim niti isticati pozitivne i poticajne strane televizije. Sklon sam vjerovati da su oni koji ovo čitaju dovoljno zreli da mogu sami uvidjeti, prosuditi i odlučiti što je najbolje za njihovo tijelo i, još više, za njihovu dušu.

Ono što mene zaokuplja i brine je getoizacija Katoličke Crkve u našem društvu. Svima je dopušteno javno istupati, svi mogu iznositi svoje sudove o bilo čemu, jedino Katolička Crkva ne bi smjela imati svoj stav niti pravo javno ga iznositi i braniti. Kršćanstvo, tako aktualno, životno i rječito, proglašava se zaostalim i uskogrudnim, a kao spasonosna rješenja nudi se nejasno zamuckivanje o onome što mi kršćani stoljećima vičemo s krovova. Čini mi se, ako se smijem poslužiti evanđeoskom slikom, da su ljudi ovoga prostora i vremena poput čovjeka koji njivu u kojoj se nalazi blago prodaje u bescjenje da bi mogao kupiti ušminkanu parcelu na kojoj listopadno drveće trenutno pruža sićušni užitak slabašnoga hlada.

Poput čovjeka koji se na nekvalitetnom putu pita hoće li nastaviti dalje ili odustati, tako se i kršćani uvijek pitaju na koji način biti u svijetu, ali ne i od svijeta. Sići s puta, premda nekvalitetnoga, ali jedinoga kojeg trenutno imamo, značilo bi i odustati od putovanja. Bolje je nastaviti put, ne mireći se s njegovim lošim stranama, nego uočavajući i koristeći dobre strane. Svatko tko je bar nekad putovao razrovanim makadamom, zna o čemu govorim.

Pitam se na koji način danas govoriti, kad se ušutkava svaki kršćanski glas, kad su mnogi apriori neprijateljski raspoloženi prema svemu što dolazi iz Crkve. Bilo bi, usput budi rečeno, vrijedno razmisliti što je razlog takvog raspoloženja.

Odgovor sam pronašao jednoga dana dok sam, gle ironije, gledao televiziju. Započinjala je emisija koja je imala zanimljiv naslov pa sam odlučio pogledati je. Na početku je voditelj najavio o čemu će biti reportaže pa sam, čuvši ga, odlučio da je ipak neću gledati. Trenutak prije nego li ću ugasiti televizor čuo sam kako voditelj govori da emisija traje svega petnaest minuta pa sam, konačno, odlučio da ću je ipak pogledati. Pitao sam se koga to zanima koliko ovaca, krava ili kokoši u svojim stanovima drže stanovnici glavnoga grada jedne europske države. Pitao sam se je li najprimjerenije, u zemlji u kojoj ima nevjerojatno puno nasilja u obiteljima, raspričati se o navodnoj krizi braka dvoje razmaženih, poznatih ljudi? Pitao sam se je li za rano poslijepodne prikladna tema o dvoglavoj boi koja je ugledala sunce negdje u dalekom svijetu?

Dok sam gledao reportažu o dvoglavoj boi, nimalo simpatičnom stvorenju, upala mi je u oči majica koja se nalazila iza leđa zanesenoga biologa koji je, držeći u rukama dvoglavu rugobu, objašnjavao mogući tijek događaja. Majica je bila potpuno nevažna za tu priču i vjerojatno je neplanirano bila snimljena. Ipak, jasno se razabiralo da na majici pišu riječi koje, kad se prevedu na hrvatski, glase – Nijedno dijete se ne rađa kao rasist. Riječi su to koje gone na razmišljanje. Na propitkivanje sebe i svijeta. Ovako iz drugog plana, još se više usijecaju u život i ne daju mira.

Učinilo mi se da bi to bilo moguće rješenje. Ako nas ne puštaju u prvi plan, možemo iz drugog plana, jezgrovito i konkretno, reći ono što želimo. Istina se ne da sakriti, vjera se ne da potamniti, nada se ne da utrnuti, niti se ljubav dade pobijediti. Oni koje Duh vodi, znat će naći put. Put do srca svakog brata i svake sestre.

Prije nego li se prepustimo očaju zato jer se ne snimaju reportaže o majicama, nego o jadnim dvoglavim atrakcijama, upitajmo se patimo li zato jer nismo mi u prvom planu ili zato jer nije u prvom planu Onaj kojemu smo povjerovali.