VERITAS - br. 10/2003.

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

ISTINSKE ŽIVOTNE VRIJEDNOSTI

Žena s kolodvora

Blago Vama, Vi bar imate djecu... Ja nemam nikoga. Zato i radim ovdje. Tu, na kolodvoru uvijek nekoga ima, tu se uvijek nešto događa, tu nikada nisam sama.


ANA PENIĆ

Gospon, neka bacati opušak u koš za smeće! Dok je to govorila, žena zrelih godina, teška i spora koraka, zdepasta, "sva radnička", kako bi je opisao pjesnik soc-realizma, približavala se Dušku, akademskom slikaru, na provincijskom autobusnom kolodvoru. On je u svojoj rastresenosti učinio nešto čega u prvi mah uopće nije bio svjestan, ali se zastidio kadi je vidio kako žena pokazuje na koš za smeće, iz kojeg se još uvijek žario njegov opušak cigarete. Kad je ponovila: "Neka bacati opuške u koš!" bio je posve zbunjen. S jedne strane svojom gestom pokazivala je da mu baš to zamjera, s druge strane, njezino "neka bacati"... bila je upravo uputa - da učini to što već radi. Ili nije dobro čuo, ili nije dobro razumio... Tek kad se žena posve približila i rekla da se smeće može zapaliti od bačenog opuška, bilo mu je jasno što je mislila, ali ne i što je rekla. To joj je i rekao, usput se ispričavajući. Slegla je ramenima: "Ma, gospon, ja sam Vam seljanka. Tako mi na selu kažemo. Neka ovo, neka ono, a mislimo, na primjer, "ne diraj to", "ne govori to", "ne radi to..."

- Ma da, sad razumijem. Oprostite, nisam bio ni svjestan što radim. Čekam autobus za Muenchen, čekam ga već gotovo sat vremena i sav sam živčan. Još jednom - oprostite.

- Ništa, ništa, gospon. Ne bih ja ništa rekla, ali ovi što čiste kolodvor, oni se uvijek ljute kad nađu opušak u košu, jer se može sve zapaliti. Ja Vam, znate, da prostite, naplaćujem WC... A kad nema nikoga, izađem i gledam ljude... I tako sam Vas primijetila... Kasno je, i skoro nikoga nema da čeka autobus, osim Vas.

- Oprostite, gospođo, zaista mi je žao zbog opuška. Znate, moram doći u Muenchen na vrijeme, sve mi je već isplanirano, ne smijem kasniti, a vidite, još nisam ni krenuo. Slikam po njemačkim gradovima, prodajem slike, i tako školujem djecu, dva sina studiraju u Zagrebu. Nemam nikakvih stalnih primanja, a od samo jedne, ženine plaće, jako je teško živjeti. Nije nam lako, nekad je to i po nekoliko mjeseci odvojenog života, ali mora se... Što ćete, takav je život!

   

Dok je pripaljivao drugu cigaretu, ispod oka ju je pogledao. Nije se obazirala, duboko je uzdahnula i tiho rekla:

- Blago Vama, Vi bar imate djecu... Ja nemam nikoga. Zato i radim ovdje. Tu, na kolodvoru uvijek nekoga ima, tu se uvijek nešto događa, tu nikada nisam sama.

- Niste bili udati? Niste imali djecu? Sad je Duška počela zanimati ova žena, koja kao da je sišla s ekrana iz nekog filma Frederica Fellinia. Gusta sijeda kosa lijepo složena, uokvirivala je bucmasto lice na kojem, začudo, uopće nije bilo bora. A oči, oči su sjale nekom dirljivošću, dobrotom, ni škrto neonsko svjetlo provincije nije umanjilo njihov sjaj. Radnička plava kuta, bila je raskopčana, a ispod nje bila je bijela bluza i već istrošena suknja. Na nogama razgažene cipele, ali vjerojatno udobne, dok su ruke bile išarane staračkim pjegama, dlanovi ispucani, a nokti nenjegovani. Ipak, cijelim likom dominiralo je lice. Duško se usudio usporediti ga s narodnom mudrošću koja, bez obzira u što je odjevena, ne gubi svoju ljepotu i sjaj... Pravi slikarski izazov!

- E, moj gospodine, da Vi znate kakvog sam ja sina imala, kakav sam ja život imala! Muž mi nije bio dobar, pio je i napustio me dok je sin bio mali. Nisam se više udavala, zlopatila sam se svakako, ali je sin bio dobar i čestit mladić. Rođen je 1969. I odmah, čim se jugo-vojska s tenkovima počela "šetati" po gradu, ušao je u Zbor narodne garde... I među prvima je poginuo. Pogodila ga je raketa iz aviona, tu na prilazu gradu, i na mjestu je ostao mrtav... A što je imao od života? Ni 22 godine nije dočekao. Bile bi mu za Božić 1991. dvadeset i dvije. A nije bio ni oženjen... Ja sad dobivam njegovu mirovinu... A što će mi to... Što će meni novac, kad nemam sina.

- Pa zašto onda radite kad imate mirovinu sina - hrvatskog branitelja. Koliko znam, to su sasvim solidni novci.

- Jesu, moj gospon, ali mi ne mogu nadoknaditi dijete. Zato mi to i ne treba. Niti ga trošim za sebe.

- Kako to mislite? Duško je polako otpuhivao dim cigarete. Ova je žena zaista postajala sve zanimljivija.

- Vidite, gospon, ja cijelu penziju dajem jednoj obitelji, oni su prognanici, s petero djece. Jednom je župnik rekao da ima jedna obitelj s petoro djece kojoj treba pomoći, i ja sam odmah otišla i upoznala ih... I tako, ja im već godinama dajem za život i za školovanje djece... Znam, nećete vjerovati, ali ja sam sigurna da je moj sin zbog toga sretan. Jednom sam, dok sam molila krunicu, kao čula sv. Leopolda kako mi kaže da je moj sin s njim u nebu i da slobodno pomažem drugima, a on i moj sin će se brinuti za mene. I tako već godinama... Čim dobijem mirovinu, ja im dam novac, a i oni su meni dobri. Ja Vam imam novi stan, i to sam od Hrvatske države dobila, i ta djeca mi nekad dođu, kad mogu. A ja to od njih ne tražim. Pa, rekoh već, tu na kolodvoru uvijek vidim puno ljudi, uvijek se nečeg događa, a kad nema nikoga, sjednem i molim krunicu...

I dobijem pokoju kunu, znate... Ni na što se ne žalim. Samo zahvaljujem Bogu na svemu... Na Hrvatskoj državi, za koju je moj sin poginuo.


Da Vi znate kakvog sam ja sina imala, kakav sam ja život imala! Muž mi nije bio dobar, pio je i napustio me dok je sin bio mali. Nisam se više udavala, zlopatila sam se svakako, ali je sin bio dobar i čestit mladić. Rođen je 1969. I odmah, čim se jugo-vojska s tenkovima počela "šetati" po gradu, ušao je u Zbor narodne garde... I među prvima je poginuo.


U Hrvatskoj katoličkoj misiji u Muenchenu, u povodu Dana hrvatske državnosti održana je prodajna izložba slika hrvatskih slikara. Bilo je i lijepo, i svečano, i domoljubno, i dirljivo. Izmjenjivali su se govornici i pohvale, isticana je humanitarna svrha izložbe i cijelog programa proslave, koja je uključivala i hrvatski folklor i hrvatsku kuhinju. Duško je blistao od ponosa. Njegova slika "Žena s kolodvora" dobila je izvrsne kritike i da je htio mogao je na njen račun priskrbiti najveću donaciju. Ali nije htio! Darovao ju je Misiji... kao zahvalu i kao sjećanje na ženu koja mu je, i ne htijući, pokazala koje su prave životne vrijednosti.

Na provincijskom autobusnom kolodvoru, promatrajući rijetke putnike kako se žure zadnjim autobusima stići svojim kućama prije državnog praznika, kako bi sa svojim obiteljima proveli nekoliko blagdanskih dana (i ovaj put se državni blagdan produžio na vikend), jedna je žena sjedila i prebirala zrnca svoje krunice. Zahvaljivala je Gospi za sva dobra koja je dobila i za sva dobra koja je s Gospom, koja je i sama na rukama držala mrtvog sina, sinu na spomen - mogla učiniti... Žena s kolodvora…

>[SADRŽAJ]<