Isus naviješta razorenje Jeruzalema stravičnim riječima: "Onih dana biti će tjeskoba kakve ne bi od početka stvaranja, koje stvori Bog sve do sada, a neće je ni biti."

Sličnim riječima Josip Flavije, židovski povjesničar, očevidac, govori o razorenju Jeruzalema u svojoj knjizi Židovski rat. On tvrdi da je to bio "najkrvaviji rat" i da su sve nesreće svih naroda, uspoređene s ovom, manje.

Isus je sa suzama u očima rekao, zašto sve to? Zato "što Jeruzalem nije upoznao časa svoga pohođenja", svoga Mesiju (Lk 23, 46).

Josip Flavije navodi i druge pojedinosti. U to vrijeme kola dvojbeno proroštvo u kojem se kaže da će jedan iz njihove zemlje postati vladar svijeta. Židovi su povjerovali lažnim porocima da dolazi Mesija koji će "slavom ispuniti ovaj (jeruzalemski) dom" (Hag 2, 7), i kada će se od Istoka do Zapada na svakom mjestu prinositi "žrtva čista" Imenu Božjem (Mal 1, 11). I Danielovo proroštvo o sedamdeset sedmičkih godina će se ostvariti.

Josip Flavije piše da su mnogi Židovi i učeni ljudi očekivali da će gospodar svijeta biti njihov zemljak, da će Mesija biti ratnik koji će uništiti rimsku silu. Josip Flavije navodi da se to proroštvo odnosi na Vespazijana, koji je proglašen carem u Judeji, dok guši židovski ustanak godine 69. To tumačenje daju i rimski povjesničari. Tacit govori o velikoj moći Istoka i kako će čovjek iz Judeje osvojiti svijet. Svetonije jednako govori kako se širi svijetom glas da će jedan iz Judeje osvojiti svijet. Ovi povjesničari pišu koncem prvog stoljeća, dok kršćanstvo osvaja Rim i sav svijet.

Josip Flavije govori o velikim znakovima koji su prethodili danu "velike tjeskobe", ali Izrael ih nije prihvaćao. U svojoj knjizi piše kako se nad gradom pojavila zvijezda-komet kao mač - kroz godinu dana. Pred Pashu, u devet sati noću, oltar i Hram bili su obasjani takvim svjetlom te se činilo kao da je dan. Trajalo je to pola sata. Na sam dan Pashe, istočna vrata, brončana, tako teška da ih je 70 ljudi teško otvaralo, iako zaključana, sama su se rastvorila. Nekoliko dana kasnije mnogi su vidjeli čudesne pojave kod zalaza sunca: ratna kola i naoružane čete izlaze iz oblaka i opkoljuju grad. Na Pedesetnicu, svećenici koji su bili u Hramu na noćnoj molitvi, osjetili su potres i čuli glasove: "Iziđimo iz ovoga mjesta!"

Josip Flavije donosi još jezovitiji događaj. Četiri godine prije izbijanja rata, 62. godine u jesen, kad je u gradu vladao mir i blagostanje, neki Isus Ananija, priprosti seljak, na blagdan Sjenica uđe u Hram i poče vikati: "Glas s Istoka, glas sa Zapada, glas od četiri vjetra, glas protiv Jeruzalema i Hrama, glas protiv zaručnika i zaručnice (jao trudnicama i dojiljama), glas protiv svega naroda." Danju i noću obilazio je ulicama grada i ponavljao te riječi. Glavari ga uhvate, stave ga u klade, ali on je isto ponavljao. Iako su glavari znali, piše Josip Flavije, da djeluje po "nadljudskoj snazi", predadu ga upravitelju Albinu, koji ga izbičeva do kostiju. No on nije prestao govoriti: "Jadan Jeruzalem!" Tako je kroz sedam godina i pet mjeseci ponavljao, a da mu se glas nije smanjio, niti se osjetio umor. I kad je grad bio opsjednut, jednako je to ponavljao. Umire pogođen kamenom izbačenim iz rimskog ratnog stroja govoreći: "Jadan Grad! Jadan Hram! Jadan narod!"

Josip Flavije zaključuje: Kad mislim na te stvari očito je da se Bog brine za ljude i svom narodu unaprijed najavljuje što je za njegovo spasenje, a ljudi svojom ludošću sebe upropašćuju, nanoseći sebi zlo.

Kad je bila osvojena tvrđava Antonija, kad je ratno polje svedeno na hramski prostor, ni tada Židovi nisu prestali pružati otpor, iako je bilo zapisano u proroštvu, da će Hram biti razoren, kad se ratno područje svede na hramski prostor. Josip Flavije vjerojatno je ovo proroštvo našao u nekom apokrifu.

Josip Flavije opisuje stravično stanje u opsjednutom Jeruzalemu. Bjeguncima iz grada najprije su rezali dijelove tijela bi im skinuli zlatninu, a onda su ih razapinjali. Bilo ih je toliko da je nedostalo greda za razapinjanje. Grad je bio pun hodočasnika. Cijela nacija bila je zatvorena u kobnu tamnicu. Unutar grada bijesne krvavi obračuni među strankama. Nema hrane, nema vode. Epidemije ubiru svoje žrtve. Donosi jezovit slučaj: gleda kako jedna majka kolje svoje dijete i peče ga da utaži glad. Mrtvaci leže na ulicama. S jednoga gradskog tornja bačeno je 120.000 leševa. Za vrijeme opsade pomrlo je oko 1.200.000 ljudi.

Sve je to izgledalo kao nešto sudbinsko, demonsko, kobno. Sam Tit priznaje da je osvojio grad Božjom pomoću.

A moglo se sve to izbjeći da je Jeruzalem upoznao čas "svoga pohođenja", što je za mir njegov.

Opomena je to i nama dok slušamo ili čitamo ove stravične stranice. To čeka i nas, ako odbacimo milost Gospodnju, ako se ne obratimo, što je izvor našega mira.

Origen govori da su sve duše, i anđeoske i ljudske, bile stvorene u početku u jedan tren. Ali ne govori o seljenju duša. Bori se protiv gnostičkog učenja o reinkarnaciji.

Na sinodi u Konstantinopolu, godine 543., osuđena je Origenov nauka o preegzistenciji duša, ali ne spominje se reinkarnacija, što i nije naučavao. Pitanje o tome postavlja se tek u 20. stoljeću.

Kod svih zastupnika teorije o reinkarnaciji vlada monistička slika svijeta. Bog i svijet su jedno, jedno veliko, kozmičko počelo. Konkretni čovjek je samo manifestacija i izraz ovog božanskog. Bitno, ono što čini njegov identitet, jest božanski život, iskra duha u njemu. Sve drugo: tijelo, povijest, doživljaji, odnosi itd., više opterećuje i gasi iskru duha. Potrebno je duhovno - duševno - božansko u nama osloboditi, pročistiti, vratiti i utopiti u kozmički duh iz kojeg je izišlo.

Kršćanstvo uči: jedinstvo i različitost Boga i svijeta, Boga i čovjeka. Bog je Stvoritelj, a svijet i čovjek su stvorenja. I duša je stvorena i nije vječna.

U Isusu Kristu se ostvaruje jedinstvo Boga i čovjeka, jedinstvo ljubavi. Bog nas u stvaralačkoj ljubavi stvara i naša duša je besmrtna, jer dar je njegove ljubavi čovjeku. Duša je besmrtna, ne po naravi, niti što je iskra božanskog duha, već što Bog čovjeka nezasluženom i milosnom ljubavlju stvara na svoju sliku i priliku, kao svoju prisutnost-ikonu u svijetu.

Tko vjeruje u osobnog Boga, kao počelo i puninu bitka, za njega reinkarnacija može biti samo spasenjsko i oslobađajuće djelo Božje ljubavi. Ako je Bog Stvoritelj a čovjek stvorenje, čovjek se ne može njemu približiti, sam prijeći bezdan između Boga i čovjeka. Samo Božja ljubav i Božje milosrđe to mogu učiniti, i čovjek mora to u poniznosti prihvatiti. Ako sam ovdje i sada prihvaćen u Bogu, ne treba mi nikakva reinkarncija. Bog obraćene, raskajane, prihvaća kao svoju djecu i privija ih na svoje srce kao izgubljenog sina. I obdarije ga svojim darovima otkupljenja i spasenja te ga osobno usrećuje već ovdje i sada mirom i srećom za kojima teži i za koje je stvoren. Susret s Bogom uvijek je milost opraštanja grijeha, i otvaranje ljubavi koja nas čisti i liječi. Smrt je završetak ovozemnog života i ulazak u vječni život svakom koji se otvorio ljubavi.

Za kršćanina spasenje je prvotno dar Božje ljubavi, a ne čin moga moralnog usavršavanja. Nije to ipak neka pasivnost, nego odgovor na božansku ljubav koja je neprestano u pokretu i rastu života, ljepote, miline neiscrpive Ljubavi koja ne pozna svršetka.

U reinkarnaciji naše tijelo je obezvrijeđeno. Platonizam, kao i hinduizam, pokazuje neprijateljstvo prema tijelu. Naprotiv, u kršćanstvu tijelo je na velikoj cijeni: ono će uskrsnuti.

Uskrsnuće tijela ne znači povratak u materijalnu supstanciju mesa, kože, kostiju. U uskrsnuću tijelo uskrisuje slavno, duhovsko, besmrtno, neraspadljivo.

U našoj vjeri tijelo i duša su dvije isto bitna čovjekove sastavnice. Tijelo čini u ovom životu jednokratni i neponovljiv lik duše, njen samoizričaj, njeno osmišljenje.

Ima neskladnosti između duše i tijela, osobito kod bolesnih i starih ljudi, kada tijelo otkazuje u mnogočemu. Posebno kod duševnih i duhovnih boli, koje su mnogo dublje i snažnije, kada se ostvaruju Isusove riječi učenicima: "Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo." (Mk 14, 38). Ali temeljito jedinstvo duše i tijela ostaje. Ja sam koji trpim, koji uzdišem, koji vapijem za pomoć. I u tom jedinstvu duše i tijela od Boga smo ljubljeni i otkupljeni i spašavamo se.

Nespojivo je s našom kršćanskom slikom čovjeka i naše nade u uskrsnuće, konkretnog čovjeka i njegove cjelokupne povijesti, predodžba o ponovnom rođenju, o seljenju duša, o napuštanju tijela i o prelasku u neko drugo tijelo, koje ne mora biti ni ljudsko.

Temeljno iskustvo kršćanina jest da sve može ostvariti samo Krist u svojoj smrti i uskrsnuću.

Neki Rus pobjegao je pred revolucijom u Francusku. Ondje se zaposli kao legionar i postaje oficir. Bio mu je podređen neki Nijemac veoma loše naravi. Tukao se i psovao. U jednoj tučnjavi bi na smrt prebijen. Pozove Rusa. Ovaj se bojao, bit će opet rijeka kletvi i psovki. Iznenadi se, kad ga Nijemac mirno zapita: "Vjerujete li, da mi Krist može nešto dati od sebe, ako ja sada umrem?" "Što time mislite?" - upita ga Rus. Ovaj će mu: "Ako ja sada umrem i dođem gore gdje su svi anđeli i sveci, na mene će pokazati upitno, što ovaj tu radi? I neću moći ući. Ali ako mi Krist nešto od sebe dade, tada mi svi drugi ne mogu ništa reći, tada dolazim čist." Rus ga uvjeri da će mu Krist sigurno nešto dati. I Nijemac umire smireno.

Isus na križu, izrugivan i pogrđivan od sviju, čuje molbu dobrog razbojnika: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje." Isus mu odgovora: "Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!" (Lk 23, 42 s.)