Riječ "mistika" u kolokvijalnom je govoru sasvim degradirana. Označava nešto nejasno, zagonetno, neshvatljivo i nerazjašnjivo. (Ukoliko već ne znači mistifikaciju, mutež i maglu.) Premda pravu mistiku karakterizira upravo obratno: jasnoća, dublji uvid, zakonitost i prozirnost. Toliko da je Edith Stein naziva znanošću križa.

I riječ "filozofija" na sličan je način degradirana. Označava apstraktno i isprazno blebetanje bez dublje veze sa zbiljom. No, s druge je strane filozofija institucionalizirana, akademska disciplina priznata na sveučilištu. Društvo je ustanovilo meritorne suce koji odlučuju o tome što filozofija jest, a što nije. Za mistiku takvi suci ne postoje. I dobro je što ne postoje. Jer je prava mistika uvijek proboj, nasuprot ustaljenih pravila, istinska novost.

Nemajući akademskog azila, mistika mora trpjeti potpunu pomiješanost žita i kukolja. Mistika je u očima javnosti uronjena u smeće paraznanstvenih pojava i magije. Čak se u stručnoj terminologiji filmske i književne kritike, pri procjenjivanju žanrova, riječju "mistika" označavaju različite fantastične ili mutne pojave, pa se i, što je već logičnije, filmski žanr s vampirima i đavolima naziva negativnom mistikom.

Zato je opći položaj riječi "mistika", za razliku od riječi "filozofija" - ne relativno, već savršeno - loš. No, možda je baš to dobro i smisleno, i na paradoksalan način služi samoj mistici, kao dio njene "tamne noći". Za svaku je mistiku, taoističku, buddhističku, ili za mistiku sufija, a ne samo za kršćansku mistiku, karakteristično oslobađanje od spona ovog svijeta, osobito od spona društvene moći, slave i ugleda. Iznad svega to vrijedi za mistiku Ivana od Križa. Biti pomiješan s najgorim smećem ovoga svijeta, svakako je veliki i dragocjen križ.

Tako je svaki budući kršćanski mistik unaprijed opljačkan, bez društvenog ugleda, bez ičega vanjskog na što bi se oslonio, no, utoliko je više upućen na sâmog Boga i na njegovo unutarnje bogatstvo. Što je noć tamnija, zrači dubljim svjetlom.

Mistika nije nelogična, ona se samo ravna drugačijom i dubljom logikom, odnosno dijalektikom. Da bi izrazili te unutarnje procese mistici se često služe proturječjima, paradoksima, beskonačnim hiperbolama, oksimoronima, sinestezijama i analogijama. Mistični je put (prema sjedinjenju s Ljubavlju) samoća puna blizine, nemiran mir, ispunjena praznina, beznadna nada, tamno svjetlo, siromašno bogatstvo, patnja puna užitka. Bog ranjava i zacjeljuje, ponizuje i uzdiže. Svog miljenika čini nemoćnijim i moćnijim, sve mu uzima, da bi mu sve mogao preobraženom dati, sasvim ga marginalizira, da bi ga stavio u središte svijeta. A u "tamnoj noći", kad se Bog svom miljeniku najviše uskraćuje, u najvećoj napuštenosti izvodi najveće djelo, pomiruje ga sa sobom i započinje sjedinjavanje s njime.