Četvrtak, 16. listopada.

Obilježavala se dvadeseta godišnjica proglašenja o. Leopolda Bogdana Mandića svetim, ali bila je i dvadeset peta obljetnica izbora Ivana Pavla II. za vrhovnog svećenika i slugu slugu Božjih. Zato sam taj dan zahvaljivao Bogu na tom dragom čovjeku koji u pravom omjeru zna živjeti tradiciju i suvremenost, dosljednost i prilagodljivost, autoritet i prisnost. Živi svjedok Božje ljubavi prema čovjeku i primjer kako odgovoriti na tu ljubav.

Petak, 17. listopada.

Svečano je proslavljena pedeseta obljetnica organiziranog darivanja krvi u gradu Zagrebu. I mene su pozvali na tu proslavu. Dopustili su mi da budem svjedok samozatajne ljubavi tolikih ljudi koji darivajući krv spašavaju brata i sestru - čovjeka. Dok su primali prigodne zahvalnice, oni koji su darovali krv sto i više puta, razmišljao sam o tome kako na svijetu ima puno više dobra nego zla. Zahvaljivao sam Bogu na svim vjeroučiteljima koji se na našim katehetskim školama uključuju u akcije darivanja krvi pokazujući tako da mi vjeroučitelji nismo oni koji samo govore o djelotvornoj ljubavi, nego da smo oni koji tu konkretnu ljubav i žive.

Subota, 18. listopada.

Dogovorili smo se u zbornici da ćemo za ovogodišnji zajednički izlet izabrati put u Padovu. To smo danas i ostvarili. Posjetili smo grob sv. Leopolda Bogdana Mandića, našeg sunarodnjaka koji je službeno proglašen svetim prije dvadeset godina i dva dana. Razmišljao sam, moleći se na grobu tog prijatelja ljudi, o tome kako još uvijek nedovoljno poznajemo i štujemo naše svece i kako se premalo nadahnjujemo na njihovu primjeru. A tako velikih i svetih ljudi je dala naša mala napaćena zemlja.

U Svečevoj bazilici sam dugo ostao u molitvi. Molio sam se da Bog blagoslovi moj život. Molio sam se za one koje volim. Molio sam se za one koji su u životnim kušnjama i u muci. Molio sam se za sve Ante koje poznajem, a posebno za mog sina, oca i nećaka. Molio sam se i za sve koji stvaraju i čitaju Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga. Molio sam se i za tebe.

Nedjelja, 19. listopada.

Nakon što sam u svojoj župi izvršio službu akolita i dijelio Tijelo Kristovo na dvije sv. mise, pohitao sam doma pratiti izravni prijenos s Trga sv. Petra u Vatikanu. Bio sam ganut i ponosan što pripadam onom vremenu i onoj vjeri u kojima su hvalospjev Bogu i životu posvjedočili bl. Majka Terezija i papa Ivan Pavao II. Oboje sam imao priliku susresti i uvjeriti se da je biti kršćanin najbolji životni izbor.

Ponedjeljak, 20. listopada.

Završivši s nastavom otišao sam, prema unaprijed dogovorenom rasporedu, još jednom darovati krv. Hvala ti, Bože, što sam zdrav. Hvala ti, Bože, što mogu pomoći drugom čovjeku. Hvala ti, Bože, što neću za to na zemlji dobiti nikakvu nagradu.

Popodne sam bio sa starcem koji mi je pokazivao obiteljski album. Na slikama su bili uglavnom on i njegova supruga. Reče mi da je unutra povijest njihova braka. Od prvih dana pa do dana starosti zabilježeni su na fotografijama trenuci radosti i uspjeha, izleti i zabave, prijatelji, djeca i unučad, vesela društva i svečanosti. No, album je bio poluprazan. Na puno mjesta su stajali prazni prostori. Kao da su maknute neke slike iz albuma. Vidjevši kako zbunjeno gledam te praznine, starac mi objasni da su to mjesta ostavljena za fotografije koje nikada nisu napravljene. Fotografije teških i ružnih dana. Fotografije svađa i mučnih šutnji. One fotografije koje će im dozvati u pamet da u braku nisu doživjeli samo lijepe trenutke, ali da su uspjeli biti i ostati zajedno zato što nisu dopustili da išta uništi njihovu ljubav. Takav, poluprazan album ih podsjeća da valja svaki dan iskreno nastojati i uzdati se u Božju pomoć. Da do ljubavi stiže samo onaj koji uspije prebroditi praznine i da bi bez ljubavi život bio praznina.

Srijeda, 15. listopada.