Početak nove školske godine polako odlazi u zaborav, a s njime i poznata afera sa HIV pozitivnom djevojčicom Elom koja se i ove godine imala priliku upoznati sa šarolikom ponudom hrvatske demokracije i razumijevanja.

Dok sam jedne večeri slučajno "potrefio" Dnevnik, gotovo da nisam mogao vjerovati svojim osjetilima do kojih su dopirale scene koje je valjda samo naše "moderno" društvo u stanju režirati. Pred očima mi je bila prazna učionica i jedna mala klupa u kojoj sjedi uplakana djevojčica. Ne mogu ni zamisliti što se sve kotrljalo u njenoj glavici dok je nekoliko dana sama dolazila u prazan razred. Pitao sam se odakle tom malom djetetu toliko snage da može izdržati takav nasrtaj odbačenosti kojom je svakodnevno ranjavaju vlastiti vršnjaci, njihovi roditelji, sugrađani… kao da se cijeli svijet okrenuo protiv nje. Bilo mi je teško pri srcu i osjećao sam se totalno bespomoćno.

Znam da je Ela samo jedna od tolikih ljudi u svijetu koji su zaraženi HIV-om. HIV je virus humane imunodeficijencije koji izaziva bolest pod nazivom AIDS (SIDA). Izraženo laičkim rječnikom, to znači da osoba oboljela od ove bolesti ima toliko oslabljen imunitet da lako obolijeva od različitih (često bezazlenih) infekcija i na kraju umire jer se njen organizam ne može štititi od bolesti. To znači da AIDS, kao takav, nije smrtonosan ako se ispravno liječi suvremenom terapijom, no s druge strane nije ni izlječiv. Dok mnoge države u svijetu broje desetke tisuća ljudi koji boluju od ove bolesti, u Hrvatskoj ih ima samo nekoliko stotina (registriranih), koji itekako žale što nisu imali sreće roditi se u nekoj od civiliziranijih zemalja gdje zbog svoje "HIV etikete" ne bi bili diskriminirani i maltretirani.

Hrvati - većinski katolički narod koji danomice prosvjeduje protiv konzervativizma, rasne ili nacionalne diskriminacije, antifeminizma, koji gradi suvremenu demokraciju i prezentira se kao budući član Europske unije, svoje je pravo lice pokazao na konkretnom problemu. Tipično hrvatsko lice zacrvenjelo se u žaru nemilosrdne borbe protiv bolesne i nemoćne osmogodišnje djevojčice. Uzalud su nam govorili i sv. Franjo i nedavno proglašena blaženica Majka Terezija da se Boga može upoznati jedino u odbačenima, bolesnima i prezrenima, mi u to ne vjerujemo! Ne vjerujemo ni liječnicima koji već dvadeset godina educiraju neuki puk da se HIV ne prenosi socijalnim kontaktom, ni rukovanjem pa čak niti poljupcem. Ne vjerujemo ni političarima, učiteljima, svećenicima, znanstvenicima… Kome uopće vjerujemo?! Sami sebi - i svojem nepogrešivom mentalitetu.

Bojim se da nije samo problem u HIV-pozitivnima. Pogledajte naše stadione, diskoteke, ulice, ali i sjednicu Sabora ili vlastitu obitelj. Tko više ima razumijevanja ili je spreman riskirati ili podmetnuti leđa za drugoga. Sve što je moje svetinja je, a napose moj posao, moj novac, moje dijete, moj auto, dok je tuđe prljavo, nebitno i nikakvo - zarazno!

Mislim da AIDS, ma koliko zarazan bio, neće nikada nadmašiti zaraznu bolest kojom je zaraženo naše društvo. To je smrtonosna bolest, brutalni mesar koji nemilosrdno komada najsvetije vrednote koje je naš Spasitelj ozakonio jednako brutalnom smrću na križu - za mnoge uzaludno. Njegov cijeli život isprepleten je ovakvim "opečaćenim" ljudima: hromima, slijepima, gubavcima, nerotkinjama, bludnicama… Takve je ljude društvo Isusova vremena preziralo, odbacivalo, separiralo, etiketiralo… Ljudi su ih etiketirali, ne Isus, ne Bog! Isus ih voli! Voli ih jer je i sam osjetio što znači ljudsko gostoprimstvo, kad su njegovu trudnu majku sa zaručnikom smjestili u hladnu staju, s volom i magarcem. Mnogi će se i ovog Božića s teatralnom skrušenošću sjetiti ovog događaja, a ni sami neće biti svjesni da su "žive jaslice" postavljene upravo u njihovom susjedstvu, bez statista, kaskadera, šminke i scenarija s "hepiendom"!