Sjedila je negdje u zadnjem redu klupa, pod kôrom. Sasvim slučajno se našla u ovom baranjskom gradu, bila je na stručnom seminaru, i nakon predavanja svakako je željela sudjelovati na misi. Nije znala ni da je u tom gradu crkveni god, niti je bila obaviještena da će biti svečani blagoslov crkve sv. Martina nakon temeljite obnove, jer je tijekom rata bila teško oštećena, i da je cijelo desetljeće bila, pjesnički rečeno, "sva u ranama". Kad je pored nje prošla svečana povorka - križ, ministranti, svećenici, pa napokon biskup, koji je blagoslovio narod - sva se raznježila. Na župniku je prepoznala misnicu koju su mu, na neki način, a da to nitko ovdje ne zna, upravo ona i jedan hrvatski branitelj, darovali, ako se to tako može reći.

Bio je studeni 1992. i, kao svake subote, Ivana je, sva promrzla i mokra, ušla u studio Hrvatskog Radija Baranja. "Studio" je bila vrlo ambiciozna riječ za ono u čemu su pripremali program za prognanike iz Baranje, a ona je vodila emisiju "Učinimo nešto lijepo za Boga", kao pripremu za nedjeljnu misu. Bila je to podrumska prostorija obložena ambalažom u koju se pakiraju jaja, radni stol s dva mikrofona i pult s tehnikom koju je znalački upotrebljavao mladi i duhoviti Mario. Kad je ušla u prostoriju i otresla kišu s kose i kaputa (po običaju, nije imala kišobran), dočekao ju je glavni urednik Ante koji je s Marijom raspakirao neku ogromnu kutiju (ili se zbog malog prostora takvom činila) i sav zračeći ponosom pozvao je da im se pridruži u razgledanju sadržaja kutije, iz koje je izvadio - misnicu.

Ivana, vidi što sam, zahvaljujući tvom tekstu o nama u "Glasu Koncila", donio. Pogledaj, tu su misnice u svim liturgijskim bojama, tu je kompletna svećenička odjeća, tu su kalež i plitica, sve skupa to je više od deset tisuća maraka. I sve sam to dobio u Madridu. Ivana je razgledala misnice, uzela u ruke kalež i pliticu, i zamolila ga da joj po redu, riječ po riječ objasni kako je to i na koji način njezina zasluga, a pogotovo kakve ona ima veze s Madridom, jer u tom gradu nije nikada bila, niti ikoga tamo poznaje. Njena zbunjenost Antu je upravo oduševila. Sad je imao priliku, potanko, ispričati nevjerojatan događaj koji mu se dogodio tijekom Svjetskog prvenstva u karateu, koje je bilo u Sevilli, u Španjolskoj, s kojeg je on kao novinar izvještavao, družeći se ujedno s karatašima iz Osijeka, koje je i osobno poznavao. Sad je, uz raširene misnice, koje su zauzele gotovo sav prostor studija, s oduševljenjem, sve detaljno pričao.

Zamisli, sjedim ja u hotelu u Sevilli, razgovaram s našim karatistima, kad me netko na hrvatskom zapita: "Ima li tu koga iz Baranje? Da li netko pozna Antu?" Smrznuo sam se... Noge su mi se odsjekle! Pa tko u Sevilli uopće zna da smo mi ovdje, i koga to zanima jesam li upravo ja ovdje?! U prvi mah sam odlučio da ništa ne kažem, iskreno, bojao sam se da je to neka srpska emigracija, a onda - ne znam - neka znatiželja vukla me je da ipak kažem da sam to ja i da vidim što će biti. I predstavim se. Ovaj me čovjek samo povede do recepcije i kaže da se javim na telefon. Nisam imao kud... Pošao sam s njim i javio se. S druge strane žice mi se javio neki gospodin, Hrvat koji u Sevilli živi već dvadeset godina, i tako se mi dogovorimo da se sretnemo u hotelu u kojem smo bili smješteni. I kad je došao, slijedilo je još jedno, još nevjerojatnije iznenađenje. Zamisli, on me poveže s gospodinom Duškom. Sjećaš ga se, to je onaj koji nam se javio nakon onog tvog intervjua s Brankom i sa mnom u "Glasu Koncila". Taj gospodin nas je pozvao, cijelu osječku ekipu, k sebi u Madrid. I zaista, nakon završetka Svjetskog prvenstva, koje je za hrvatsku reprezentaciju bio sjajno, a uz to bila je to i sjajna reprezentacija Hrvatske države, mi iz Osijeka smo se uputili u Madrid, dok su svi ostali reprezentativci prvim avionom otišli u Zagreb. Kad su nas pitali što ćemo u Madridu - nismo im znali odgovoriti, osim da smo pozvani biti gosti kod jednog gospodina. Ništa o njemu nismo znali! A kad smo ga upoznali, znaš da smo bili oduševljeni! Kakav je to gospodin! Kakav je to dobar gospodin! Pa on je gospodin svemirskih dimenzija, toliko zrači dobrotom i plemenitošću. Platio nam je smještaj i večeru u najluksuznijem hotelu, gdje nas je sutradan opet počastio svečanom večerom. Cijelu ekipu! I trenere i izvjestitelje i karatiste. U tom hotelu je prije nekoliko mjeseci Juan Carlos ugostio predsjednika Hrvatskog Sabora. Sad možeš zamisliti koliko nas gospodin Duško cijeni, i koliko voli Hrvatsku. Nakon večere on je sav potresen, gotovo kroz suze otvorio ovu kutiju i objasnio je što nam to poklanja. Zamisli! On je pročitao tvoj intervju u kojem Branko i ja govorimo o Hrvatskom radiju Baranja, u kojem govorim da opraštam ubojicama svojih roditelja, da se moja obitelj ni na koji način ne želi osvećivati i da mi želimo jedino - vratiti se svojim kućama. On je taj tekst preveo na španjolski jezik i prijevod dao časnim sestrama. Govorio im je o ljepoti hrvatske duše i o veličini praštanja, o ljepoti praštanja koja nadilazi svaku drugu ljepotu. Časne, ganute tom stvarnošću, tom žrtvom i življenim kršćanskim vrednotama, svojim rukama, u svojim radionicama izvezle su i napravile misnice u svim liturgijskim bojama za crkvu sv. Martina u Belom Manastiru, a poklonile su i kalež i pliticu. Gospodin Duško, kad je čuo da su Hrvati došli na karataško natjecanje u Sevilli, odlučio je iskoristiti naš boravak da nam uruči taj dar časnih sestara, Španjolki. Dao nam je to i kao ohrabrenje, bolje rečeno kao sigurnost da ćemo se vratiti u Baranju.

I evo, ja ti to sad pokazujem, možda ti može poslužiti kao ideja za tvoj program "Učinimo nešto lijepo za Boga", a ja ću se pobrinuti da sve ovo dođe u ruke salezijanaca, koji su prije rata vodili župu u Belom Manastiru.

Sav pripremljeni program za sutrašnju nedjelju Ivana je stavila na stranu. Njen glavni urednik bio je njezin gost, a tema je bila "Ljepota praštanja".

Biskup je zanosno govorio o obnovi i o povratku Crkve u obnovljene crkve diljem Hrvatskog Podunavlja, a posebno naglašeno pozivao je ljude na opraštanje... Misnice, koje su upravo u toj crkvi dokaz ljepote praštanja - nije spomenuo. Možda ni župnik ne zna za to. Ipak je prošlo gotovo cijelo desetljeće od one subote kad su se u paketu, kao dragulji na stolu, "prosuli" pred ganuto Ivanino srce i sretno Antino lice...