Vukovar, mjesto patnje i stradanja, ravnodušnosti svijeta prema nevinim žrtvama, iz dana u dan sve očitije postaje mjesto nade. Kao što se 1991. na sve strane svijeta širila istina o rušenju, pogotovo o rušenju crkvi i o stradanju civila, tako se danas može, ali je medijski to manje atraktivno, pisati o građenju - o ponovnoj izgradnji crkvi, onih razorenih, ali i novih, o dolasku časnih sestara klanjateljica Krvi Kristove u Borovo Naselje, o jednoj osnovnoj školi u kojoj su učenici svečano primili Čudotvornu medaljicu i posvetili se Mariji, uz Marijin kip. Marija je majka svih ljudi, svih patnika i ključ je svakog pomirenja, Majka Crkve, jučer prognane, danas one koja se vraća u Vukovar.

Marija je na poseban način majka patnika koji su svima smetnja i teret: bivšim zatočenicima srpskih logora, a ima ih na tisuće, koji i danas žive sa svojim mučiteljima, kojima se nitko nije ispričao, psihički i fizički bolesni, tako osjećaju, teško su breme i svojim obiteljima, i svojoj državi, za koju su dali zdravlje i mladost, za koju su patili, ali i Crkvi. Bar je takav opći dojam. Nema ih u propovijedima svećenika, nema ih među uzvanicima na važnim obljetnicama i prijemima gdje se lijepo gosti u dobrom društvu. Pogotovo ih nema među pregovaračima s međunarodnom zajednicom i na listama političara za prikupljanje poena. Sa svojim bolima i tugom nose se uglavnom sami... sa svojim Bogom i sa svojom Majkom. Ona ih nikada nije zaboravila. Ni tada, kad su u kamionima odvedeni u Srbiju i kad nam se činilo da je sve istočno od Osijeka "zona sumraka". Kako im je bilo možemo čitati u knjigama kao što su "Glavu dolje, ruke na leđa" dr. Jure Njavre ili "Franjevci u Domovinskom ratu", koju su napisali vukovarski franjevci koji su prošli srpske logore, ali o ženama koje su im u tim najtežim danima pomagale u ime Marijino, koje su s one strane Dunava, iz Beograda i Srijema donosile zatvorenicima, uglavnom vukovarskim braniteljima, voće, kolače, higijenske potrepštine, nadu i ljubav, nadahnute Gospinom ljubavlju za sina, za brata, za rođaka, za kuma, dosad je malo napisano. Te su žene samozatajne, njima je važno da su svojoj braći u Gospino ime pomogle kad im je bilo najpotrebnije, a danas žive svoje obične živote supruge, majke, profesorice, domaćice, ili umirovljenice, koja, iako jedva spaja kraj s krajem, živi u radosti i u miru Božjem, svjesna da je nad njom zahvalnost ljudi i blagoslov Božji.

Jedna od tih žena, Sunčana Bašić, prošle je godine govorila o svom iskustvu "vukovarske Judite" u "Koracima". Ona je živjela u Beogradu i tada je studirala Muzikologiju. Drugu ženu smo susreli u Briješću, gdje živi sa svojim suprugom nakon što su razmijenili kuću sa Srbinom koji je danas u njihovoj kući u Srijemskoj Mitrovici.

Kako ste se Vi osjećali kad ste čuli da su u Srijemskoj Mitrovici zatočeni Hrvati iz Vukovara?

- Znate, ja se i sad ježim kad se toga sjetim. Dolazi mi jedna žena i kaže: "Ima nešto da ti kažem, ali ne smem." "Što ne smeš da mi kažeš?", kažem ja. "Naši su tu, kod Suda, zatvoreni, tu su žene iz Vukovara. Vidjela sam seku našu. I snaju od svoje pokojne tetke. Muške nisam vidjela. Valjda su njih odmah otjerali u zatvor." Meni je prvo palo na pamet: "Jesi li ih pitala jesu li gladni?" "Jesam!" I odmah sam otišla i odnijela hrane koliko sam mogla ponijeti. Ali, više ih nisam zatekla. Ne znam kamo su ih odveli.

A kako ste došli do vukovarskih branitelja?

- Nazvao me jedan rođak iz Livna i zamolio me da posjetim njegova sina, koji je bio zarobljen u Vukovaru. Posve je bio siguran da ću ja to učiniti. Pa kako neću, čovječe! I odem na Općinu, tamo su bila imena ispisana na velikim tablama. Mislim da su to napisali pod pritiskom Crvenog križa. I zaista, nađem to ime. Ivan! I odmah, prve subote ja sam mu odnijela paket. A slijedeće subote već su me čekala tri druga pisma, od drugih zatvorenika, i molba da stupim u kontakt s njihovim obiteljima i da ih obavijestim da su oni u Srijemskoj Mitrovici. I tako sam im svake subote odnosila hrane, voća, odjeće, i sve je bilo više tih dečki kojima sam pomagala. Kad je bila užasna zima - stavim im duge gaće, "dukserice", nove, pa kažem da uzmu koje im odgovaraju, jer ja pojma nisam imala kako su oni izgledali. Svaki je bio zahvalan i napisao mi je da je sve u redu, kao da sam mjerila po njima.

I tako ste svake subote išli sami, ili Vam se netko pridružio? Nije li bilo problema sa stražarima? Što ste im rekli?

- Uvijek sam se nekako snašla. "Ovom sam kuma", "ovo mi je nećak," "ovom sam tetka," "ovom sam prija", samo sam morala paziti da se koji put ne zabunim. Rekoh već, ja nikoga od njih nisam poznavala, nisam pojma imala kako su izgledali, bilo mi je važno samo što djelotvornije pomoći im. Vodila sam računa da ne bih koga zamijenila. U početku sam išla sama, ali kasnije su mi se pridružile neke žene i neki muškarci. Ja se nisam bojala za sebe, ali sam se bojala radi njih, bojala sam se da im ne bi naškodila. Dečki su mi onda ostavljali poruke, i mi smo onda postupali po tim porukama. Najviše su tražili cigarete, makar i najjeftinije, onda keks, a mi smo im nosili sve što smo imali kod kuće. Ono što nismo imali, kupovali smo. Tako smo shvatili da ne smijemo dati komad slanine, ili šunke, jer nisu imali nož kojim bi to mogli izrezati, nego smo im davali u paketu nasjeckanu slaninu i šunku. Bio je problem za Uskrs, jer nam stražari nisu dali da im damo uskrsna jaja i kolače. Onda, nisu nam dali da im damo soli. Kad god bi nam našli sol - oduzeli bi je. Onda smo se dosjetili. Zelene paprike smo probušili i u njih "nalili" soli kroz lijevak od papira, i tako bismo u paketu imali čitave paprike, a dečki su dobili sol. Morali smo se snalaziti, nema druge. Najviše nam je bilo žao što nam za Uskrs nisu dopustili da im pošaljemo pravi uskrsni doručak. Ništa nisu primili, sve smo morali vratiti.

Tko nije primio?

- Stražari. Što su oni u sebi mislili, zašto nam nisu dopustili da baš za Uskrs darujemo naše zatočenike, ni danas mi nije jasno. Zašto baš za Uskrs?

Kažete da su Vam se pridružili neki muškarci i žene? Je li tu bilo neke organizacije, neke usklađenosti?

- Ma, kakve organizacije! Tu se sve radilo odmah, kako je koja potreba dolazila. Ljudi iz Hrvatske, u međuvremenu, uspjeli su doći do svojih rođaka u Srbiji, preko Mađarske, preko Njemačke, i sve je više bilo ljudi koji su išli ili svojim pravim rođacima, ili kao ja, bili su "stričevi", "ujaci", "tetke", "tetke od strica" itd. Kad sam upoznala Ivana, a nakon njega se i preko njega počela "družiti" i s ostalim braniteljima, sve su to bili mladi ljudi, neki s obiteljima, ja sam sve više njih osjećala svojom djecom i iskreno se za njih i za njihove obitelji brinula. Pisala sam njihovim obiteljima, na sve načine sam željela ispuniti ono što je pisalo u njihovim porukama i nije se moglo dogoditi da dođe subota, a da ih ja ne posjetim, iako ih nisam mogla vidjeti. I tako do zadnjeg dana. Nikad ni jednu subotu nisam izostala.

Jeste li susretali one žene iz Beograda koje su također subotama dolazile i posjećivale branitelje, zatočene nakon pada Vukovara?

- Sjećam se samo jedne žene, mislim da je bila Hrvatica u službi UNPROPOR-a, i sjećam se da je poslije tog posjete zatvorenicima zaista bilo bolje.

Ali i te su žene dolazile, tražile su Hrvate, također su se predstavljale kao "sestre", "rođake", donosile su i do tridesetak paketa, jedna od njih živi u Vašoj blizini. Želite li ju upoznati?

- O, da! Voljela bih sresti i nju i sve žene koje su radile oko dobra u ta teška vremena.

Kažete da su Vam branitelji pisali poruke? Jeste li im Vi davali papir, kemijske olovke?

- Ne, to nikada nisu tražili. Za papir su se sami snalazili, ne znam, možda su to dobivali od Crvenog križa, a vidjet ćete, neke su poruke pisane i na WC papiru.

Jeste li se molili za njih?

- Naravno, svaki dan sam se molila za njih, ja se i danas molim za njih i njihove obitelji. I u crkvi smo se molili, uvijek za mir, uvijek s velikom vjerom, jer, vjerujte, bilo je vrlo teško biti Hrvatom u Srijemu tih godina.

Kako ste se osjećali kad je, uoči Velike Gospe, 14. kolovoza 1992., bila dogovorena razmjena zarobljenika, kad su i većina onih koje ste Vi posjećivali, bili oslobođeni? Jeste li ih bar tada vidjeli?

- Plakala sam od sreće! Molila sam Majku Božju da ih prati. Ja sam sigurna da je ta razmjena bila Gospin dar njihovim obiteljima. Ja se i danas molim za zarobljenike. Posebno se molim za one hrvatske zatvorenike koji su, kao braća Kupreškići, nevini. Da se vratim na naše zarobljenike iz Srijemske Mitrovice. Mi smo se nadali da ćemo ih moći vidjeti, da ćemo ih moći upoznati, ali - ma kakvi. Valjda su preko noći odvedeni, tko zna, nikoga nismo uspjeli vidjeti. Vapila sam Majci Božjoj da ih prati, samo da što prije vide svoju djecu, svoje obitelji. Ja sam tako bila sretna da se čudim da nisam sa živcima stradala.

Jeste li ih kasnije upoznali?

- Samo neke od njih. I jako sam sretna zbog toga. Pa ja i danas mislim na njih i molim za njih. Oni su moja djeca!

A kako ste došli u Hrvatsku?

- Mi smo se doselili razmjenom. Našu kuću u Srijemskoj Mitrovici zamijenili smo za kuću jednog Srbina iz Briješća, i sad smo tu.

Poželite li ikada vratiti se u Srijemsku Mitrovicu?

- Ne, ja sam sretna što sam u Hrvatskoj. Svaki dan idem na misu, molim krunicu, moj muž i ja živimo skromno, ali smo svejedno sretni.

Može li se reći da ste u tami Kaznionice Srijemske Mitrovice Vi bili Gospina zraka svjetla?