O VELIKOJ ANTUNOVOJ POBOŽNOSTI
I O USLIŠANJU NJEGOVIH MOLITVI

Blaženi je Antun mogao naučiti od svoga učitelja Franje da je ustrajna molitva najpoželjnija stvar za čovjeka vjere. Blaženi je Franjo, naime, tvrdio da nitko ne može napredovati u službi Božjoj ako se ne trudi da poletom stalne molitve uzdiže pamet k nebu; zato se Antun ustrajnim zanosom posvećivao molitvi, govoreći s Apostolom: "Molit ću duhom, ali molit ću i umom" (1 Kor 14, 15).

Dok je bio kustos u Limogesu, dogodi se da su jedne večeri nakon završne molitve, a on sav - prema običaju - uronjen u Boga, neka subraća pod svjetlom mjeseca vidjela kako na prostrano polje, vlasništvo njihova prijatelja i već puno žita spremnoga za žetvu, navaljuje mnoštvo ljudi u želji da sve unište, čupajući klasje zajedno s korijenom. Polje se prostiralo uz mjesto gdje su redovnici boravili. Rastuženi zbog štete nanesene njihovu pobožnom prijatelju, vratiše se u kapelicu gdje je Božji čovjek u molitvi provodio noć, te mu uzbuđeno i plačući priopćiše što se događa s poljem prijatelja njihova Reda.

Božji im čovjek tada odgovori: "Pustite, braćo, i ne brinite se! To je vaš Neprijatelj, koji vam želi uznemiriti noć i duh vaš udaljiti od molitve. Znajte da ovoga puta nikakve štete, nikakvog pustošenja neće biti na polju našega dobročinitelja." Subraća poslušaše Svečev savjet te počekaše sve do jutra da vide kako će stvar završiti. U samu zoru sa svih strana pregledaše polje i nađoše da je doista netaknuto, potpuno nepovrijeđeno. Iz toga zaključiše da se radilo o đavolskoj prijevari, te su stoga još više poštivali pobožnost i molitvu Sveca, koji je raskrinkao đavolsku varku.

Budući da ne prestaje moliti onaj tko ne prestaje činiti dobro, blaženi je Antun, osim toga, bio neumoran u dobrim djelima, kako ga Neprijatelj ne bi zatekao u lijenosti. Jednom je provodio zimu u Padovi, gdje je na molbu kardinala Ostije sastavljao propovijedi o svecima. Kad je pak došlo vrijeme korizme, odluči da ga upotrijebi za propovijedanje i ispovijedanje. Neprijatelj ljudskoga roda htio ga je, međutim, spriječiti u tom korisnom poslanju: jedne mu noći, dok se premoren odmarao, takvom žestinom stegnuo grlo da se gotovo gušio. Antun tada glasom srca počne zazivati Blaženu Djevicu, koja mu u prvim godinama bijaše učiteljica, a kasnije uspješna pomoćnica. Otvorivši zatim oči, zapazi da je soba bila ispunjena žarkim svjetlom. Neprijatelj svjetla, koji nije mogao podnijeti taj sjaj, sramotno je nestao.

Ne treba se čuditi što je đavao htio Antuna zagušiti! Antun, naime, snagom ispovijedanja i propovijedanja nije prestajao otimati duše đavlu, koje je on zarobio svakom vrstom grijeha.

Sviđa se Bogu molitva koju prati post, jer se postom ublažuju tjelesne smetnje, a molitva ozdravlja bolesti duše. Zato je Antun, da bi duhovno i tjelesno bio zdrav, strogo postupao sa svojim tijelom i postovima o kruhu i vodi podvrgavao ga sebi kao slugu, tako da, dok je propovijedao drugima, ne bi sam bio diskvalificiran.

Ta blagoslovljena duša, koja jedva da je i osjećala teret tijela, bijaše toliko uzdignuta u visine da se činilo da čitav svoj život provodi u nebu. Stoga je Bog njegove želje, promatrajući ih s neba, uslišavao prema njegovoj volji. Mnogim grešnicima, upletenima u razne i teške grijehe, bijaše objavljeno da se obrate Antunu.

Antunu se jednom dogodi da je u samostanu benediktinaca obolio. Posluživao ga je jedan od tih redovnika, kojega je progonila teška tjelesna napast. Duh Sveti objavio je to Božjem čovjeku. No kako živjeti sa svetim zaslužuje da se i sam postane svet i bez ljage, Božji ga je čovjek, dok je bio uz njega, blago ukorio, otkrio mu napast skrivenu u njegovu srcu i umiljato ga zamolio da se odjene njegovim habitom, što ga je, ljubitelj čistoće, zbog bolesti bio odložio.

I gle čuda! Tek što je habit, koji je do tada doticao neporočno tijelo blaženog Antuna, dotaknuo tijelo napastovanog redovnika, tmurnih pobuda nestade. Dotičući njegovo tijelo, ozdravio ga je u duši. Taj je redovnik više puta priopćio subraći kako, nakon što je obukao habit blaženog Antuna, nikada više nije bio izvrgnut tjelesnim napastima. Onaj koji je Božjega čovjeka posluživao u fizičkoj bolesti, postigao je da sam bude oslobođen od duhovne bolesti.

Uzdižući um u molitvi, zalažući se u dobrim djelima, trapeći se postom i nemrsom, gorljiv bijaše u propovijedanju i moćan u čudesima!

Jedno drugo čudo dogodi se dok se vraćao iz Španjolske. Neki mladić, zaboravivši na poštovanje što ga je prema Božjoj zapovijedi morao imati prema majci, štoviše prezrevši i gazeći tu zapovijed, jednoga je dana u bijesu udario majku nogom tako žestoko da se srušila na pod. Slušajući Antunovu propovijed, proboden mačem riječi što su izlazile iz svečevih usta, obuze ga grižnja savjesti, te mu stoga s bolju u srcu i plačući ispovijedi svoje zlodjelo. Božji čovjek, vidjevši da se kaje, među ostalim preporukama, naredi mu da majku ponizno zamoli za oproštenje.

Mladić je doista, poslušan naređenju Božjega čovjeka, preklinjao majku da mu oprosti. Ona mu odgovori: "Ja bih ti rado oprostila, no sigurna sam da tako težak čin Bog ne ostavlja nekažnjenim." Na takve se riječi mladić, nemalo potresen u duši, u svojoj utučenosti povuče u sobu i jednim udarcem sjekire odsječe stopalo kojim je udario majku. Dok se svijao od boli, a krv preobilno tekla, na njegove i majčine krikove skupiše se svi susjedi. Na sreću, upravo je tuda prolazio Božji čovjek te saznavši razlog zašto se toliki narod okupio, uđe u kuću. Vidjevši i prepoznavši mladića, prihvati odsječeno stopalo i držeći ga u ruci, pouzdavajući se u moć Božju koja ozdravlja skrušena srca i njeguje njihove rane, priljubi ga nozi. Stopalo se odmah pričvrsti, te se mladić tako oslobodi od boli i od sakaćenja. To je čudo za mladića bio znak na koji način mora cijeniti kajanje i ispovijed, a za Antuna kolika je moć molitve.