VERITAS - br. 11/2003.

>[SADRŽAJ]<

VATIKANSKA PRISJEĆANJA (10)

21. ožujka 2000.
Prvi dan proljeća. Vrlo lijepo vrijeme, nakon dosadne jučerašnje kišice. Na obroncima oko Rima još se ogledava snijeg. Zima još ne želi ustupiti svoje mjesto, premda u usporedbi sa zagrebačkim uspomenama, ovo je šala od zime. Ne vidiš ni leda, tek ponekad koja snježna pahuljica lebdi da bi se rastopila i prije nego što namoči rimsko tlo. U Bazilici nešto manja stiska, jer se osjeća da nema Pape, te će hodočasnici jurišnuti sljedeći tjedan.

22. ožujka
Jutros me vrlo ugodno iznenadila skupinica talijanskih vojnika, koji su došli na Veliki jubilej, pa su se gotovo svi ispovjedili. Kad sam ulazio u ispovjedaonicu, većina je to već bila obavila, ali su se bili okupili oko svojega kapelana i obavljali potiho svoje molitve. Na kraju, kada su svi izvršili svoje hodočasničke nakane i obveze, srdačno su nas pozdravili i mirno se razišli po Bazilici. Lijepo je doista vidjeti tako mlade ljude u odori, s molitvenikom u ruci.

23. ožujka
O podne su u novim prostorijama Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici djelatnici u hrvatskim medijima imali prigodu razgledati nove urede i oko dva sata nevezano razgovarati s osobljem Veleposlanstva (Šunjić, Silobrčić, Matijević). Od novinara su bili s Vatikanskog radija o. Jure Antunović i Aldo Sinković, potom Silvije Tomašević i Inoslav Bešker koji izvješćuju za svjetovne medije. I mene su ugurali u tu rimsku skupinu, koju pozivaju uvijek kada se događa nešto zanimljivo i novo. Veleposlanstvo je zaista blizu Vatikana, zapravo na samoj granici između Italije i Vatikanske Države, a na deset godina je prostor iznajmljen od jedne vatikanske kongregacije pa su tako naši diplomati sada jako blizu Svetog Petra, za razliku od dosadašnjega sjedišta na Aventinu.

25. ožujka
Dok sam izlazio iz ispovjedaonice nakon jutarnjeg turnusa, kada me zamijenio jedan talijanski subrat, pristupi mi neka žena i prigovori što izlazim. Kad sam joj rekao da sam tri sata proveo unutra, odgovorila mi je da smo svi mi ovdje za ispovijedanje i da nas mora biti više, a ne ostaviti ljude da čekaju. Činjenica je da ni petnaestak ispovjednika koji ispovijedaju u isto vrijeme nije dosta. Sigurno će se navala povećati s bliženjem Velikog tjedna i Uskrsa.

26. ožujka
Nedjelja, uobičajena stiska s puno posla. Preko šezdeset ispovijedi, od toga samo tri na hrvatskom jeziku. Prilično kvalitetnih susreta i nimalo se ne osjećam frustriranim. Imao sam i nekoliko zgodnih susreta pored ispovjedaonice, od kojih spominjem samo jedan. Kad sam sredinom jutarnjeg turnusa nakratko izišao da predahnem, naišao sam u Bazilici na jednu skupinu pobožnih žena (moglo ih je biti tridesetak) s velikim transparentom Majke Božje. Pristupila mi je žena koja je podržavala taj natpis i na talijanskom me zamolila da ih provedem Bazilikom i protumačim im važnije stvari. Odgovorio sam joj da sam trenutno na službi u ispovjedaonici pa neka se obrate u sakristiju. Dosta ljubazno, ali i otvoreno, primijetila je: "Ovdje nitko ništa ne zna niti hoće. Amen. Aleluja!" I otišla dalje vodeći skupinu za svojim transparentom.

30. ožujka
Dopodne sam bio u Bazilici, makar mi je bio slobodan četvrtak, jer se održavalo jubilejsko slavlje Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Bilo je predviđeno da misa počne u 10 sati, a započelo je mnogo ranije. Žao mi je, jer sam možda prije mogao sići u Baziliku i biti na raspolaganju za hrvatske ispovijedi. Ne volim netočnost, ali nije to samo boljka naših hrvatskih hodočasnika. Na kraju mise sam u sakristiji pozdravio sva tri ordinarija, a biskupu Komarici uručio i nešto novca za potrebne, što mi ga je svojevremeno bio predao jedan naš zemljak iz Australije.

1. travnja
I tako je prošla već četvrtina Svete godine, a ono najvažnije tek stiže. Moram priznati da pažljivo brojim dane i mjesece jer je zaista naporno, i fizički i duševno, da ne kažem duhovno. Danas, subota, bila je uobičajena gužva. Dopodne je po ružnom vremenu na Trgu slavljena misa za oko 30.000 hodočasnika iz južnih talijanskih biskupija, koje je na kraju Papa došao pozdraviti. On tako običava za svaku veću skupinu, posebno o vikendima. Među posebnim gostima trebali su biti i svi ispovjednici rimskih bazilika, ali nisam baš siguran da ih je bilo mnogo, jer se u mnoštvu nije moglo razabirati.

2. travnja
Čudna nedjelja. Hodočašće iz Češke Republike, s oko 8.000 ljudi, izazvalo je priličnu stisku u Bazilici, za što su krivi ponajviše brojni znatiželjni turisti. Nakon jutarnjeg turnusa imao sam tri slobodna sata, pa sam vrijeme iskoristio prošetavši do obližnjeg Janikula, u posjet crkvi sv. Onofrija. Namjeravao sam u njoj pronaći natpis za našega Franu Petrisa, koji je ovdje pokopan, blizu pjesnika Torquata Tassa, s kojim je za života često polemizirao. Nisam uspio ući u crkvu jer je bila zatvorena, kako se često događa i nedjeljom. A i da sam ušao, ne bih pronašao ništa, jer su svi natpisi pri crkvenoj obnovi otklonjeni, osim onih najznamenitijih ljudi. A tko u Rimu pamti jednoga Cresanina?