|
VATIKANSKA PRISJEĆANJA (10)
Jubilejska
korizma
Sveta godina se sve
više zahuktava i osjeća se približavanje Uskrsa. Neposredna korizmena priprava
dosta je naporna i u ispovjedaonici, ali je ostalo dosta vremena i za
sudjelovanje u nekim drugim događanjima. K tome neobični susreti obogaćuju
čovjeka i ostavljaju dojmove koji se dugo pamte.
LJUDEVIT MARAČIĆ
21.
ožujka 2000.
Prvi
dan proljeća. Vrlo lijepo vrijeme, nakon dosadne jučerašnje kišice. Na obroncima
oko Rima još se ogledava snijeg. Zima još ne želi ustupiti svoje mjesto, premda
u usporedbi sa zagrebačkim uspomenama, ovo je šala od zime. Ne vidiš ni leda,
tek ponekad koja snježna pahuljica lebdi da bi se rastopila i prije nego što
namoči rimsko tlo. U Bazilici nešto manja stiska, jer se osjeća da nema Pape, te
će hodočasnici jurišnuti sljedeći tjedan.
22.
ožujka
Jutros me vrlo
ugodno iznenadila skupinica talijanskih vojnika, koji su došli na Veliki
jubilej, pa su se gotovo svi ispovjedili. Kad sam ulazio u ispovjedaonicu,
većina je to već bila obavila, ali su se bili okupili oko svojega kapelana i
obavljali potiho svoje molitve. Na kraju, kada su svi izvršili svoje
hodočasničke nakane i obveze, srdačno su nas pozdravili i mirno se razišli po
Bazilici. Lijepo je doista vidjeti tako mlade ljude u odori, s molitvenikom u
ruci.
23.
ožujka
O podne su u
novim prostorijama Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici
djelatnici u hrvatskim medijima imali prigodu razgledati nove urede i oko dva
sata nevezano razgovarati s osobljem Veleposlanstva (Šunjić, Silobrčić,
Matijević). Od novinara su bili s Vatikanskog radija o. Jure Antunović i Aldo
Sinković, potom Silvije Tomašević i Inoslav Bešker koji izvješćuju za svjetovne
medije. I mene su ugurali u tu rimsku skupinu, koju pozivaju uvijek kada se
događa nešto zanimljivo i novo. Veleposlanstvo je zaista blizu Vatikana, zapravo
na samoj granici između Italije i Vatikanske Države, a na deset godina je
prostor iznajmljen od jedne vatikanske kongregacije pa su tako naši diplomati
sada jako blizu Svetog Petra, za razliku od dosadašnjega sjedišta na Aventinu.
25.
ožujka
Dok sam izlazio
iz ispovjedaonice nakon jutarnjeg turnusa, kada me zamijenio jedan talijanski
subrat, pristupi mi neka žena i prigovori što izlazim. Kad sam joj rekao da sam
tri sata proveo unutra, odgovorila mi je da smo svi mi ovdje za ispovijedanje i
da nas mora biti više, a ne ostaviti ljude da čekaju. Činjenica je da ni
petnaestak ispovjednika koji ispovijedaju u isto vrijeme nije dosta. Sigurno će
se navala povećati s bliženjem Velikog tjedna i Uskrsa.
26.
ožujka
Nedjelja,
uobičajena stiska s puno posla. Preko šezdeset ispovijedi, od toga samo tri na
hrvatskom jeziku. Prilično kvalitetnih susreta i nimalo se ne osjećam
frustriranim. Imao sam i nekoliko zgodnih susreta pored ispovjedaonice, od kojih
spominjem samo jedan. Kad sam sredinom jutarnjeg turnusa nakratko izišao da
predahnem, naišao sam u Bazilici na jednu skupinu pobožnih žena (moglo ih je
biti tridesetak) s velikim transparentom Majke Božje. Pristupila mi je žena koja
je podržavala taj natpis i na talijanskom me zamolila da ih provedem Bazilikom i
protumačim im važnije stvari. Odgovorio sam joj da sam trenutno na službi u
ispovjedaonici pa neka se obrate u sakristiju. Dosta ljubazno, ali i otvoreno,
primijetila je: "Ovdje nitko ništa ne zna niti hoće. Amen. Aleluja!" I otišla
dalje vodeći skupinu za svojim transparentom.
30.
ožujka
Dopodne sam bio
u Bazilici, makar mi je bio slobodan četvrtak, jer se održavalo jubilejsko
slavlje Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Bilo je predviđeno da misa počne u 10
sati, a započelo je mnogo ranije. Žao mi je, jer sam možda prije mogao sići u
Baziliku i biti na raspolaganju za hrvatske ispovijedi. Ne volim netočnost, ali
nije to samo boljka naših hrvatskih hodočasnika. Na kraju mise sam u sakristiji
pozdravio sva tri ordinarija, a biskupu Komarici uručio i nešto novca za
potrebne, što mi ga je svojevremeno bio predao jedan naš zemljak iz Australije.
1.
travnja
I tako je
prošla već četvrtina Svete godine, a ono najvažnije tek stiže. Moram priznati da
pažljivo brojim dane i mjesece jer je zaista naporno, i fizički i duševno, da ne
kažem duhovno. Danas, subota, bila je uobičajena gužva. Dopodne je po ružnom
vremenu na Trgu slavljena misa za oko 30.000 hodočasnika iz južnih talijanskih
biskupija, koje je na kraju Papa došao pozdraviti. On tako običava za svaku veću
skupinu, posebno o vikendima. Među posebnim gostima trebali su biti i svi
ispovjednici rimskih bazilika, ali nisam baš siguran da ih je bilo mnogo, jer se
u mnoštvu nije moglo razabirati.
2.
travnja
Čudna nedjelja.
Hodočašće iz Češke Republike, s oko 8.000 ljudi, izazvalo je priličnu stisku u
Bazilici, za što su krivi ponajviše brojni znatiželjni turisti. Nakon jutarnjeg
turnusa imao sam tri slobodna sata, pa sam vrijeme iskoristio prošetavši do
obližnjeg Janikula, u posjet crkvi sv. Onofrija. Namjeravao sam u njoj pronaći
natpis za našega Franu Petrisa, koji je ovdje pokopan, blizu pjesnika Torquata
Tassa, s kojim je za života često polemizirao. Nisam uspio ući u crkvu jer je
bila zatvorena, kako se često događa i nedjeljom. A i da sam ušao, ne bih
pronašao ništa, jer su svi natpisi pri crkvenoj obnovi otklonjeni, osim onih
najznamenitijih ljudi. A tko u Rimu pamti jednoga Cresanina?
(Nastavlja
se.)
|