VERITAS - br. 12/2003.

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI U OBITELJI POKOJNOG SLAVKA BOŽIĆA IZ MIRKOVACA, KOJI JE UMRO NA PAPINOJ MISI U OSIJEKU

Božić bez oca

Više od 200.000 razdraganih vjernika iz svih dijelova biskupije, i šire, došlo je pozdraviti Svetog Oca u Osijeku te s radošću i sa zahvalnošću s njime proslaviti završetak rada Biskupijske sinode. Nažalost, u jednoj obitelji taj će događaj do kraja života biti obilježen kao trajna bol i pitanje Bogu: "Zašto baš on? Zašto si baš njega tada uzeo?"


Razgovarala: MAŠA HORVAT

Susret s papom Ivanom Pavlom II. 7. lipnja 2003. bit će u povijesti Crkve Đakovačke i Srijemske biskupije zapisan kao jedan od najvažnijih i najljepših događaja uopće. Više od 200.000 razdraganih vjernika iz svih dijelova biskupije, i šire, došlo je pozdraviti Svetog Oca te s radošću i sa zahvalnošću s njime proslaviti završetak rada Biskupijske sinode.

Nažalost, u jednoj obitelji taj će događaj do kraja života biti obilježen kao trajna bol i pitanje Bogu: "Zašto baš on? Zašto si baš njega tada uzeo?"

U Osijeku je, naime, upravo nakon susreta "oči u oči" sa Svetom Ocem, dok je papamobil prolazio kroz vjerničke redove, iznenada, na rukama svoje najmlađe kćeri, izdahnuo hodočasnik Slavko Božić iz Mirkovaca.

To je bio povod da posjetimo njegovu suprugu i djecu, da ih pitamo kako žive, kako se pripremaju za Božić, kako se osjećaju i kako je to - živjeti s uspomenom na sveti događaj susreta s Papom i ujedno na gubitak oca i supruga.

U obiteljskoj kući dočekali su nas Manda Božić i njezina djeca - sinovi: Mato, učenik Poljoprivredno-tehničke škole, Anto, učenik Trgovačke škole u Vinkovcima, i Biljana, učenica 6. razreda osnovne škole.

Djeca su, kao i majka, vrlo tiha, suzdržana. Rado su nas primila, ali gubitak oca je tako bolna činjenica da je o svemu vrlo teško razgovarati. Jednostavno, suze same naviru na oči… A bili su sretna, sretna obitelj!

   

Gospođo Božić, kako živite? Vaša obitelj, nažalost, nakon Papina posjeta Osijeku, neko vrijeme bila je zanimljiva medijima, ali ubrzo zatim Vi i Vaša djeca postali ste tek jedna obična životna priča. Treba li Vam štogod? Zanima li se za Vas itko iz Crkve?

- Moram reći da su nas odmah nakon nesreće posjetili naš biskup Marin Srakić i naš župnik Stjepan Vukovac. Pomogli su koliko su mogli i ja sam im zahvalna na tome. Bili su tu i novinari "Radija Marije" i u početku je bilo dosta onih koji su se zanimali za nas… Mi još ne možemo prihvatiti činjenicu da ga nema. Idemo redovito na groblje, ali još kao da vjerujemo da će se vratiti, da je samo negdje na putu. Evo 7. prosinca je točno 6 mjeseci otkako je umro, a mi još kao da nismo toga svjesni. Kad idemo spavati, malo se pošalimo, uvijek se nadamo da će se on iznenada pojaviti i pridružiti nam se. Nikako se ne možemo priviknuti na to da ga zaista više nema. Biskup i naš župnik su iskreno suosjećali s nama u prvom času, ali nama je i sada teško kao i onoga dana kad je umro.

Umro je baš na prostoru kojim je Papa tog trenutka prolazio…

- Da, Biljani je pao u krilo. Bio je silno uzbuđen kad je vidio Svetog Oca. Susreli su im se pogledi, nasmiješio se i jednostavno klonuo. Dijete se jako uplašilo. Brzo su priskočili ljudi koji su stajali u blizini, ali je trebalo neko vrijeme da dođe Hitna pomoć. Nažalost, sve je bilo uzalud. Izdahnuo je u trenu, pred svojom djecom. Biljana je još pod tim dojmom.

Recite, gospođo, kako ste se slagali i koliko ste dugo bili u braku?

- Mi smo se upoznali kad je meni bilo devetnaest i pol godina. Bili smo vrlo, vrlo sretni. Nakon samo dva tjedna odlučili smo vjenčati se i cijeli smo život proveli kao sretna obitelj. A devetnaest i pol godina proveli smo u skladnom braku.

Ovo je stvarno bila lijepa ljubavna priča. Recite, što Vam se na njemu najviše svidjelo?

- Bio je jako simpatičan. Nije bio neki ljepotan, ali naravno meni je bio lijep. Uvijek se volio šaliti, uvijek spreman za šalu.

Je li volio pjevati?

- Jako! On je stalno pjevao.

A plesati?

- Pa, nije baš. Nije volio plesati koliko je volio pjevati. Znate, mi smo imali jako težak život. Ja sam rodom iz Štitara, a on je bio iz Županje, ali je porijeklom iz Bosne. Radio je u Županji, a kasnije je kao višak radne snage dobio otkaz. Radio je sezonski posao. Posljednjih godina išao je sa mnom raditi sezonske poslove u Njemačkoj.

Ovo je Vaša kuća?

- Da. Pomogao nam je njegov otac. Zapravo, on je sagradio kuću u kojoj smo živjeli mi i Slavkova sestra. Kasnije je tu kuću prodao i kupio dvije - za svaku obitelj po jednu. Ja sam imala stalni posao u Županji. Ali onda je došao rat i svi znamo kako je potom bilo.

Jeste li s djecom bili u Županji tijekom rata?

- Najprije sam bila u Njemačkoj. Biljana je bila tek rođena, ali nismo htjeli biti ondje bez njega. Moj muž je bio u Hrvatskoj vojsci do 1994., sve dok su tu bila ratna djelovanja. Mi smo se, djeca i ja, iz Njemačke vratili taman u najgore vrijeme, kad je u Županji bilo najopasnije. Ali svejedno smo bili sretni, jer smo opet bili zajedno.


Moj muž se silno veselio tom susretu sa Svetim Ocem. Rekao je: "Ne mogu ići u Rim, ali kad je Papa tu, moram ga vidjeti." Jako je volio Papu. Ja sam sigurna da je umro od uzbuđenja. Imao je nizak tlak, a sve ga je to previše uzbudilo, osobito kad je vidio Papu - taj osmijeh…


A kako ste dospjeli u Mirkovce?

- Ovdje smo kupili kuću od jednog Srbina 1998. godine. Moja djeca bila su prva koja su tu pošla u školu na hrvatskom jeziku. Kasnije su im se pridružila i ostala djeca Hrvata. U početku je bilo samo njih troje, ali su imali svoj razred i svoju učionicu.

Koliko je Vaš muž imao godina kad je umro?

- Upravo je bio navršio 43 godine.

Kakav je bio otac?

- Pitajte djecu.

- Mato: Bio je divan otac. Bio nam je više prijatelj, nego otac. Nikad nije na nas digao ruku. S nama se šalio, igrao, išao u crkvu... Jako smo ga voljeli.

- Biljana je bila njegova ljubimica. Silno je bio sretan što se rodila djevojčica, "njegova curica, njegova mezimica", kako joj je tepao (govori majka brišući suze).

Kako ste putovali u Osijek na susret sa Svetim Ocem?

- Moj muž se silno veselio tom susretu sa Svetim Ocem. Rekao je: "Ne mogu ići u Rim, ali kad je Papa tu, moram ga vidjeti." Jako je volio Papu. U Osijek su išli vlakom i krenuli su oko 4 sata ujutro. Ja sam sigurna da je umro od uzbuđenja. Imao je nizak tlak, a sve ga je to previše uzbudilo, osobito kad je vidio Papu - taj osmijeh…

Može li se reći da je umro od radosti?

- Ne znam može li se tako reći, ali nama je nakon toga ostala samo tuga. I meni i djeci jako nedostaje.

Od čega živite? Imate li njegovu mirovinu?

- On nije bio u radnom odnosu i nemamo mirovinu. Živimo od socijalne pomoći i od dječjeg dodatka.

Imaju li djeca kumove? Znate da u svijetu postoje različite udruge Hrvata koje pomažu djeci kojoj treba pomoć, a Vašoj sigurno treba. Za djecu čovjeka koji je umro kad se susreo sa Svetim Ocem, sigurni smo, naći će se dobri ljudi koji će im pomoći.

- Dvoje njih imaju kumove - Biljana i jedan sin, dok drugi sin nema. Dvije obitelji ponudile su pomagati po jedno dijete.

Gospođo, mi smo sigurni da će se kum naći i za drugog sina. Pa Vaša djeca su, vidimo, tako dobra…

- Hvala Bogu, za sada s njima nemam nikakvih problema. Idu u školu, idu u crkvu, samo da nam je još moj muž i njihov otac s nama… Ne možemo ga preboljeti.

Kako ste provodili Božić u obitelji?

- Uvijek smo išli na polnoćku. Moj muž je bio jako, jako dobar vjernik. Svake nedjelje, a i kad bi preko tjedna bio neki svetac, išao je na misu. Tako je i djecu odgajao. Bio je župnikov prvi suradnik. Angažirao se i oko otvaranja Hrvatskog doma, ali, nažalost, nije doživio njegovo otvorenje. Puno je toga planirao, a nije sve uspio ostvariti…

Gospođo, Vaš je muž i otac Vaše djece sigurno u nebu! Vjerujte da je Bog nagradio njegovu ljubav, da Vas iz neba prati svojim molitvama i da pred licem Božjim zagovara one koje je tu, na zemlji, najviše volio i koji su, kako vidimo, tu ljubav ljubavlju uzvraćali. Nastavite u toj ljubavi - koja je zaista Božja - do kraja živjeti. Vi niste sami. S Vama je uvijek Crkva, s Vama su uvijek Isus i njegova Majka. Kao i uz Vašeg supruga, koji s njima slavi - vječni Božić.

>[SADRŽAJ]<