VERITAS - br. 7-8/2003.

>[SADRŽAJ]<

KAMEN
PO KAMEN

SJEĆANJA NA ŽUPNIKA JURAKA

Franjo naših dana IV.

4. kolovoza, jubilarne 2000. godine kršćanske ere, na blagdan sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika župnikâ, nastavio je živjeti u nepomućenom zajedništvu s Bogom, čovjek kojega smo mi, koji imasmo milost upoznati ga, doživljavali i nazivali Župnikom.


NIKOLA KUZMIČIĆ

30. siječnja 1997. godine moju Jasnu i mene je Bog blagoslovio rođenjem živoga i zdravog, a kasnije se pokazalo i izuzetno dragoga i plemenitog djeteta koje smo, zahvalni Blaženoj Djevici Mariji jer smo plodove njenog moćnog zagovora primali cijelo vrijeme trudnoće, nazvali Marijin - onaj koji pripada Mariji.

6. veljače su dijete i majka bili pušteni kući. Ne mogavši dočekati trenutak susreta, prije dogovorenoga vremena sam se uputio u rodilište. Sišao sam pred zgradu do parkiranog automobila. Zagreb je tih dana bio zatrpan snijegom. Razgrnuvši snijeg, sjeo sam u našeg fiću i pokušao upaliti motor. Ali nije išlo. Podigao sam poklopac motora i nemalo se iznenadio vidjevši da su ga tijekom noći lopovi odnijeli. Doduše nisu odnijeli sve, ali jesu sve što se moglo. Ostatak smo bili prisiljeni prodati.

Sljedeće nedjelje sam ispričao Župniku tragikomičnu zgodu koja nas je pretvorila u pješake. Odmah sutradan me nazvao i zamolio me da dođem do njega jer me radi nečega neodgodivog hitno treba. Dakako da sam odmah pohitao u Selsku. Župnik je pripadao onoj vrsti ljudi koji su uvijek spremni pomoći drugome pa zato uspijevaju i suradnike lako pronaći. Bio sam sretan da mogu nešto učiniti za Župnika.

   

Najprije me je pitao kako su majka i dijete, a onda je napravio ono što želim posvjedočiti u ovome zapisu. Dao mi je ključeve svoga automobila. Rekao je da mu, budući da ima problema s očima i jer je radi svoje bolesti skoro slijep, neko vrijeme neće trebati automobil, a nama će, jer imamo malu bebu, itekako dobro doći dok se trajnije ne snađemo. Dogovorili smo se da će me, ukoliko mu automobil bude nekada radi nečega trebao, na vrijeme obavijestiti.

Premda sam se nećkao, na kraju me je uspio nagovoriti i pun ganuća sam sjeo u Župnikov bijeli Yugo 45. U mjesecima koji su slijedili, vozeći se u bijelom Yugiću, toliko puta smo zahvaljivali Bogu na Župnikovoj dobroti. I nismo znali je li nas više razveselilo ono što je Župnik učinio ili činjenica da se toga sjetio, da mu je palo na pamet da nam tako pomogne.

   

Jednog dana me je Župnik nazvao i rekao da će mu prekosutra trebati automobil pa da mu ga dovezem. Kad sam mu ga dovezao rekao je da odmah sutradan dođem po njega. Kad sam drugog dana došao Župnik mi je otkrio zašto mu je automobil trebao. Naime, tih dana je istjecala registracija i trebalo je obaviti tehnički pregled i sve drugo zakonom propisano. Sada kad je automobil uredno registriran, reče mi Župnik, dajući mi opet ključeve, mogu ga i dalje voziti. Pun ganuća sam opet sjeo u Župnikov automobil. I opet nismo znali je li nas više razveselilo ono što je Župnik učinio ili činjenica da se toga sjetio, da mu je palo na pamet.

Napokon smo Župniku vratili njegov bijeli Yugo kad je moja sestra kupila novi automobil, a nama darovala onaj kojega je do tada vozila. Opet je to bio Yugo 45, ali ovaj put crveni.

   

S tim crvenim Yugom, nekoliko godina kasnije, Župnika sam prevezao na Novu Ves, nakon što je radi bolesti umirovljen. Osim što sam se osjećao privilegiranim da sam baš ja mogao prevesti Župnika iz Selske na mjesto gdje će proživjeti ostatak zemaljskog života, te sparne večeri sam se još jednom uvjerio da je Župnik svetac.

Knjige su već bile prevezene na Novu Ves i smještene, a mi smo pakirali druge Župnikove stvari. Sve što je imao stalo je u prtljažnik i na stražnje sjedište crvenoga Yuga 45. Mi dvojica smo sjeli sprijeda i odvezli se. Tako je otišao iz Selske skromni Župnik, bogat djelotvornom ljubavlju. Onaj u čijim džepovima nakon smrti nije pronađena niti jedna jedina kuna jer je sve što je imao dijelio sirotinji.

Spremajući odjeću i noseći je u Yugo, našli smo u ormaru tri veste. Župnik je izdvojio najbolju i dao je onima koji su ostali govoreći: Neka ostane za Karitas. Dajte je nekome kome bude trebala.

>[SADRŽAJ]<