Izraelska predaja ističe četiri značajne noći u povijesti spasenja.

Prva je noć stvaranja, kada Božja reče riječ: "Neka bude svjetlo". I bi svjetlo, koje rastjera mrak i tamu kaosa, i nasta kozmos, čudesno Božje stvaralačko djelo.

Druga noć je u trenutku sklapanja saveza Boga s Abrahamom. Spusti se gust mrak, pun jeze, i evo, pojaviše se "zadimljeni žeravnjak i goruća zublja" koji rastjeraše mrak i nasta svjetlo saveza, prisnog zajedništva Jahve sa svojim narodom.

Treća noć je noć Pashe u Egiptu, kada je nad Egiptom zavladala tama koja se mogla opipati. A Izraelci slave Pashu u svjetlu. Bila je to noć koju je obasjavao "prolazak Gospodnji", svjetlo slobode, znak svakog oslobođenja.

Četvrta noć bit će ona u koju će se Mesija objaviti, a nakon te noći nastupit će Dan bez zalaza. "Neće biti više noći i u vrijeme večeri bit će svjetlost." (Zah 14, 7)

Tu noć slavimo u Božićnoj noći. Kristovo svjetlo tjera mrak noći i započinje novo doba u kojem će Bog svoje vjerne ispuniti neizrecivom radošću, snažnom i neposrednom, i bit će raskinuti lanci i okovi, slomljena šiba i batina goniča. Nestat će mraka i tmina, jer "Dijete nam se rodilo, Bog silni, Otac vječni, Knez mira". On ostvaruje kraljevstvo mira bez granica, vječno kraljevstvo; učvrstit će i utvrditi pravo i pravednost. I sve to ostvaruje "privržena ljubav Gospodina".

Evanđelist Luka nam opisuje kako se čovječanstvo nalazi u mraku, u hladnoći, i evo, dolazi Svjetlo Božje i navještaj radosti, ulazak mira u ovaj nemirni svijet, jer je rođeno Dijete, izvor nade, jer je on Spasitelj, Krist Gospodin. Očitovala se "dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega Boga" (Tit 3, 4). Ostvarila se proročka vizija nadahnutog mudraca: "Dok je mirna tišina svima vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, sišla je tvoja svemoguća Riječ s nebesa, Gospodine, s kraljevskih prijestolja." (Mudr 18, 14 s.)

Crkva već slavi početak novog Dana spasenja koji započinje Isusovim rođenjem u noći. Taj događaj slavi se u raznim crkvama u različite datume.

U Jeruzalemu se slavilo 14. nisana, u isti dan kad je Isus bio osuđen, raspet i pokopan. Tako se povezuju Betlehem i Kalvarija, utjelovljenje i vazmeno otajstvo.

U Betlehemu i u mnogim istočnim Crkvama slavi se zajedničkim slavljem na Bogojavljenje, 6. siječnja. Tako se htjelo potisnuti poganski blagdan rođenja Božice Kore (Djevice) koja rodi Aiona (novo doba).

Klement Aleksandrijski (215) kaže da se Isusovo rođenje slavi 20. svibnja u Egiptu, kad se slavila godišnjica rođenja cara Augusta.

U Rimu papa Liberije počinje slaviti Božić 25. prosinca. Najstariji datum slavljenja Božića je godine 354. Otada se to slavlje proširuje na sve strane i sve su ga Crkve prihvatile.

Zašto taj datum? Neki tvrde da je Crkva preuzela židovski Blagdan svjetla, koji se slavi 25. kisleva (studeni/prosinac). Neki čak tvrde da se tog datuma Isus doista rodio (F. Peruzović). Redovito se smatra da je Crkva, vođena Duhom Svetim, "prekrstila" jedan značajan praznik 25. prosinca u kojemu se slavi Dan pobjede Sunca nad mrakom, blagdan nepobjedivog Sunca, koji se osobito slavio u Rimu, i s time povezan praznik Nove godine kada stara godina postaje starac - Djeda mraz, Bižičnjak koji dariva djecu, koja su znak Nove godine. Kolju se svinje i priređuju svečane gozbe.

Bilo je to nešto mitsko, pogansko, folklorističko. Ali u tom slavlju osjeća se čežnja čovjeka za istinitim svjetlom, za Danom koji ne pozna zalaza, za istinitim Suncem koje pobjeđuje mrak i tamu, simbol ništavila i zla, za Svjetlom, životom, mirom, ljubavlju, da zauvijek nestanu mržnja, krv i smrt. Bog je i na taj način pripravljao čovječanstvo na svoj dolazak, na Dan kada će se pojaviti istinito i nepobjedivo Svjetlo, Mlado Sunce s visina, koje će rastjerati tamu zablude, mrak grijeha, i učiniti da na zemlji niknu pravo i pravda, ljubav i dobrota, život bez kraja, vječni i blaženi život.

Slaveći ovaj blagdan kršćani su osjetili da su u Isusovu rođenju ostvarene njihove želje. Rodio se Spasitelj, rodilo se Svjetlo istinito, Sunce nepobjedivo koje nam donosi istinitu radost i neuništivu nadu u pobjedu života nad smrću, u pobjedu ljubavi nad mržnjom, u pobjedu mira i vječne sreće.

Zato je Božić blagdan srca i radosti koja se prelijeva u bezbrojne pjesme zanosa i divljenja u čast novorođenom Kralju. Blagdan izvire iz potrebe i čežnje našeg bića za Svjetlom i Životom, a sve to ostvareno je u rođenju ovog Djeteta.

To podrhtavanje srca otkriva i naša drevna božićna pjesma: "Čestit svijetu danas svemu, jer ogranu sunce njemu; tužni mrak je prošao, Sunce Isus došao." Zato: "Zapjevajmo malenomu, Kralju danas rođenomu: slava Bogu Višnjemu, a mir ljudima po njemu."

Slike pakla uzete su iz predaje Starog istoka i Sredozemlja. Religiozne predaje govore o sudu, gdje dobri dolaze u Božju blizinu, a prokleti odlaze u vječnu udaljenost. Starozavjetne proročke prijetnje služe kao slike da se predoči pakao. Jednako apokrifna židovska literatura, kao i kršćanski apokrifi, govore o paklu, a te slike ulaze i u vjerovanje Crkve. Istočna teologija neizravno podržava Originovo mišljenje, da je vječna kazna nespojiva s Božjom ljubavlju za svijet, pa zato govori o apokastazi, i slike uzima metaforički. Zapadna teologija, sve od sv. Augustina, govori o vječnoj "vatri" u paklu i o vječnim mukama.

U srednjem vijeku tema pakla je veoma prisutna i u umjetnosti i u književnosti (Dante, Divina comedia). Teologija naglašava da je svaka kazna u paklu uspostava narušenog reda po grešnicima. U vrijeme renesanse pojavljuje se sumnja u postojanje pakla, a prosvjetiteljstvo ga odlučno niječe. Luther vjeruje u pakao kao u biblijski utvrđenu stvarnost.

Pakao se počinje zaboravljati i zato što su srednjovjekovni umjetnici i književnici, kao i neki teolozi i propovjednici, odviše maštovito i legendarno prikazivali pakao, pa je i sam Božji lik nekako bačen u sjenu, prikazujući ga kao neumoljiva suca. Danas kod nekatoličkih teologa, a i kod nekih katoličkih, pakao se prekriva šutnjom, ili se ističe Božja neograničena ljubav (sv. Augustin) ili se nastoji rehabilitirati Origena.

Vjera i kateheza Katoličke Crkve ostaje vjerna Isusovu i otačkom nauku, kao i onom Učiteljskom te učenju teologa o postojanju pakla. Katolička teologija danas se ne zaustavlja na slikama o paklu prošlih vremena, niti se postavlja pitanje kako je napučen pakao i je li naopučeniji od neba. Posebno se čuva da nikoga ne osudi u pakao, što je i Učiteljstvo Crkve potvrdilo.

Pakao traži sila zloga, u povijesti tako jaka, eskalacija grijeha koja preplavljuje čovječanstvo tako da se čini kao da nema spasenja. I zdravi razum traži da zlo, grijeh, nasilja koja ostaju nekažnjena, čak i počašćena u ovom svijetu, da budu kažnjeni na Božjem sudu. Pakao je i obrana ćudorednog zakona, kao sankcija društvenog poretka. Istina o paklu jedan je od važnih faktora u čovjekovom moralnom i pravnom djelovanju.

Danas se posebno ističe da je pakao djelo čovjekove volje neopozivo uronjene u zlo, u grijeh. Naglasak je na čovjekovoj slobodi. To ističe i Katekizam Katoličke Crkve: "Bog nikoga ne predodređuje za pakao, za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja." (KKC 1037)

Neki teolozi danas ponavljaju Origenovu zabludu i govore da su vječne muke u paklu u neskladu s Božjom neizmjernom ljubavlju. Danas je naglašena ljudska solidarnost, kojoj se protivi razlučivanje čovječanstva na ovce i jarce, na blagoslovljene i proklete, na pravedne i odbačene.

Društvo uklanja kriminalce. Smrtna kazna čini ih neškodljivima, kao žrtva za njihove grijehe. Ali većina država danas nema smrtnu kaznu. Danas sve više prevladava mišljenje da društvo više dobiva ako se zločinci pokaju, a praštanje im omogućuje da postanu opet korisni članovi društva. Kazna je samo poticaj na obraćenje.

Bog je u svojoj ljubavi stvorio čovjeka slobodna. Bog nikoga ne sili da prihvati dobro. Bog poštuje čovjekovu slobodu. Gospodin želi svakog čovjeka spasiti, ali ako ovaj slobodno odbija Božji poziv, ustraje do kraja u zlu, sam sebi stvara pakao. Božji sud nije alternativa: ili osuđeni ili da budu marionete, nego osuda ili oproštenje. Sve ovisi o čovjeku pojedincu.

Biblija govori o paklu, Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. "Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojem jedinome čovjek može naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži." (KKC 1035)

Pakao je mogućnost odluke suprotne od slobode za ljubav. A ljubav je čin najviše slobode. Ali uključuje i mogućnost da se odbaci ljubav i da se rekne ne. Samo slobodan može ljubiti. Ali slobodan može odbaciti to da bude ljubljen i da ljubi. Tko odbija Božju ljubav, promašuje svoj cilj za koji je stvoren, prezire Boga koji je ljubav.

Tako odbacivanje ljubavi, drugo je lice mogućnosti čovjekova dovršenja. Pakao nije od Boga stvoren, već je to stanje onih koji su svjesno i do kraja sebe isključili iz ljubavi u Bogu i za Boga.

Mario von Galli oslikao je legendu o paklu. Svečana dvorana, svi prisutni su odjeveni skupocjenim haljinama i sjede za stolom na kojemu su ponuđena bogata jela. Imaju dugi pribor za jelo kojim nitko ne može sebi staviti hranu i piće u usta, ali njime može nahraniti i napojiti drugoga. Uvjet za rajsko slavlje je bratska ljubav.

Pakao postoji. Bog hoće da se svi ljudi spase. "Ta on ni svog Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda." (Rim 8, 32) Čovjeka je stvorio slobodna i on slobodno treba prihvatiti ljubav Božju koja nas spašava, i to u ovom životu posvjedočiti. Tko ne ljubi brata u ovom životu, nema pristupa u nebo. Tko ustrajno ostaje u mržnji, sebe osuđuje na pakao.