ČUDNA, A RJEČITA USPOREDBA

Nikada se za vrijeme nedjeljnih ili blagdanskih euharistijskih slavlja ne čita taj dio iz Matejeva evanđelja, a niti paralelno mjesto iz Lukina evanđelja. Ne znam zbog čega. Možda zato jer kvočke nisu na dobrom glasu u našem mentalitetu niti je kompliment kada nekoga usporediš s kvočkom. Možda je zato netko smatrao da bi bilo neprikladno čitati dio u kojemu Isus iz Nazareta, za kojega mi vjerujemo da je Krist i Gospodin, sam sebe uspoređuje s kvočkom.

Šteta. Meni se baš sviđa ta usporedba.

Prema onome što su zapisali Matej (23, 37-39) i Luka (13, 34-35) Isus se ražalostio nad nevjerom Jeruzalemaca i nad činjenicom da nisu htjeli prigrliti njegovu Radosnu vijest o Bogu Ocu koji je Ljubav. Da ništa drugo evanđelisti nisu zabilježili osim ove rečenice bilo bi dovoljno razloga da uzljubimo Boga. Jer se u toj primjedbi o Isusovom raspoloženju naš Bog još jednom pokazuje velik u poštivanju čovjekove slobode. Svemogući Bog upotrebljava riječi ne htjedoste, uvažavajući čovjekovo pravo na slobodnu odluku, čak i onda kad ga ta odluka vodi u propast. O kad bi moćnici ovoga svijeta naučili od Svemogućega kako se upotrebljava moć i kako se poštuje čovjekovo dostojanstvo.

Isus Krist, Kralj svega stvorenoga, plače nad Jeruzalemom i nad njegovim stanovnicima zato što nisu prepoznali trenutak. Zato jer nisu upoznali časa svoga pohođenja. Zato jer su odbacili spasenje koje im se nudi. Zato što zloupotrebljavaju svoju slobodu.

Bog se ipak ne zaustavlja pred čovjekovim okorjelim srcem, nego mu nudi mogućnost povratka. Želi ga očuvati u dobru i spasiti ga od zla. Bog je čovjeku poslao svoga Sina da ga pouči riječju i primjerom te da sve ljude okupi kao što kvočka okuplja piliće pod krila. Isus se uspoređuje s kvočkom. Bog se uspoređuje s kvočkom.

Meni se baš sviđa ta usporedba.

Nisam stručnjak za kvočke, ali znam u čemu je razlika između kvočke i obične kokoši. I drago mi je da Bog kojemu sam povjerovao nije poput kokoši, nego želi biti kvočka za nas.

Druga stvar koju znam o kvočkama je činjenica da one, ležeći na jajima, istovremeno rade dvije važne stvari. Prije svega toplinom svoga tijela, odnosno sobom, čine da se u jajima razvija život, da nastanu pilići. Kad čitamo Bibliju, svjedočanstvo o Božjoj intervenciji u ljudsku povijest, vidimo da Bog neprestano čini upravo to. Bog nam se daje. Bog svojom voljom i ljubavlju uzdržava sve stvoreno. Bog nam je darovao svoga Sina koji je svoj život dao da nas spasi od grijeha i od vječne propasti. Bog nam daruje Duha Svetoga po kojemu raste i buja svaka milost i dobra djela. Isus nam je ostavio sebe kao hranu i piće za vrijeme do njegova drugog dolaska. Jednom riječju, Bog nam se neprestano daruje i zato postojimo i možemo biti.

Kvočka, ležeći na jajima, ne samo da stvara život, nego ga sobom i brani. Štiti jaja od svake moguće opasnosti. Kada nastane život, kada pilići izađu iz svojih ljuski, kvočka nastavlja istom ljubavlju brinuti se za piliće. Bog se tijekom povijesti spasenja prepoznaje ne samo kao Životvorac, nego i kao Branitelj. Bog nas čuva i brani od svakoga zla. Bog nas izbavlja od Zloga. Zanimljivo je čitati molitve Staroga Saveza u kojima se Bog poziva da zakrili narod svoj, da zakrili nasad desnice svoje i sina kog za se odgoji, da zakrili dobrotom sve koji ga štuju i pravednošću sve koji su srca čestita. Razmišljati o povjerenju koje je izrečeno povikom - u sjenu tvojih krila zaklanjam se dok pogibao ne mine. O kada bismo bar mi jedni druge mogli tješiti vjerom da će nam Bog biti pomoćnik u nevolji, da će nas svojim krilima zaštititi i da se pod njegova krila možemo skloniti.

Nedavno sam čitao da je i brat Franjo Asiški imao jednom viđenje u kojemu je on bio prikazan u obliku male crne kvočke. To me je potaknulo da još više uzljubim ovoga dragog sveca, ali i da kličem od radosti što je naš Bog sam sebe usporedio s kvočkom. Što naš Bog daje da se u nama razvija život i što nas brani od svakoga zla. I to ne prisilom ili prijetnjama, nego poukom, primjerom i ljubavlju.