Sada se nalazi u domu umirovljenika "Sv. Maksimilijan Kolbe" u Zagrebu. Uredništvo "Veritasa" prigodom ovoga njenog visokog jubileja iskreno zahvaljuje gospođi Marici na dugogodišnjem požrtvovnom radu u upravi lista!

- Rođena sam u Vukovaru 1942. godine, od roditelja Silvestra i Ruže Lukenda. Moji roditelji su iz Tihaljine u Hercegovini i ponosna sam na hercegovačko porijeklo. U lijepom gradu na Dunavu, u Vukovaru, završila sam klasičnu gimnaziju i zaposlila se u grafičkom poduzeću "Proleter". Ondje sam upoznala svoga budućeg supruga Ivana Tonkovića, s kojim sam se vjenčala 1961. godine. Mnogo sam molila Boga i zavjetovala se sv. Antunu Padovanskomu za dijete. Naime, kroz 15 godina nismo mogli imati djece. I Bog je uslišao moje molitve. Dobili smo sina Antuna koji mi jako puno znači, posebno nakon smrti moga supruga Ivana, a osobito danas u mojoj bolesti.

- Moj suprug Ivan završio je grafičku školu u Zagrebu, kamo smo se poslije vjenčanja i doselili. U grafičkom poduzeću "Informator", gdje je bio zaposlen, suprug se upoznao i sprijateljio s o. Ivonom Ćukom, urednikom "Glasnika svetog Antuna", kasnije "Veritasa". Naime, ovaj list tiskao se u tom poduzeću. O. Ivon je trebao osobu za vođenje knjigovodstva. I tako sam 7. siječnja 1964. godine počela raditi u administraciji tog lista. Tu sam zatekla još nekoliko zaposlenih radnika: prof. Grgu Pejnovića, dr. Živka Mrčića i s. Aleksiju Sardelić. Inače, "Glasnik sv. Antuna" počeo je izlaziti oko dvije godine prije mog dolaska, za Uskrs 1962. godine.

Vaša sjećanja na prvog urednika i osnivača lista, Ivona Ćuka, kao i na druge urednike: Ljudevita Maračića i Marka Puškarića?

- Sjećanje na o. Ivona Ćuka, prvog urednika i osnivača lista, je prekrasno. On je bio pravi gospodin. Prema nama u administraciji odnosio se očinski, s puno razumijevanja. Bio je vrlo komunikativan. Dugo vremena će on sam svojim pisanjem popunjavati više od 90% lista. Kasnije, u prvom krugu, nadolaze suradnici, kao Juraj Kolarić, Rabadan, Velebit (Grga Pejnović), Smiljana Rendić, Živko Kustić, Ljudevit Maračić i Nikola Roščić (vode rubriku za mlade) i drugi.

Godine 1973. urednikom lista postao je o. Ljudevit Maračić. On je po naravi bio drugačiji od o. Ivona. Bio je vrlo marljiv, vrijedan, sistematičan i pedantan. Okupio je oko sebe mlađe suradnike. Za razliku od o. Ćuka, koji je bio vrlo aktualan i volio "provocirati" ondašnju političku stvarnost, o. Ljudevit je zazirao od toga. No, nastavio je s istom linijom lista, koja je išla za produbljivanjem vjerskog znanja kod vjernika. O. Ljudevit je bio umjeren, nije se istrčavao u napisima, a niti je to previše dopuštao suradnicima.

Fra Marko Puškarić postao je urednikom lista 1998. godine. Mlad, pametan, vrijedan, jako dobar u duši. Nastavio je s linijom lista svojih prethodnika. Dao je listu novi i vrlo lijep tehnički izgled.

Ovdje bih još pridodala fra Antu Baotića, koji je bio dugogodišnji suradnik u administraciji lista i pod konac zamjenik urednika. Još kao bogoslov vršio je lekturu i korekturu lista, što je nastavio činiti sve do svoje prerane smrti (2001. godine). Bio je marljiv i istinoljubiv. Cijeli svoj radni vijek proveo je u "Veritasu".

Što je osobno za Vas i za Vašu vjeru značio list "Veritas", posebno u komunističko vrijeme?

- Zahvaljujući radu u "Veritasu" bila sam dobrim dijelom zaštićena od ateističkog okruženja i utjecaja. A čitajući "Veritas" moja se vjera u Boga učvršćivala, jačala.

Kakav je bio odnos državnih vlasti u komunističko vrijeme prema ovom listu i zašto je dolazilo do zabrana tiskanja odnosno raspačavanja nekih brojeva lista?

- "Veritas" je tada, kao i "Glas Koncila", bio na vjetrometini komunističke paske. Čim je u njemu bilo objavljeno samo poneko, makar bezazleno, razmišljanje o politici, već mu se prišivalo miješanje u politiku. A politikom se smjela baviti samo komunistička partija. Zato je "Veritas" više puta bio i zabranjivan.

Kada je pokrenuta akcija "Limenka sv. Antuna" i koja je bila njena uloga?

- Sve je počelo jedne godine na blagdan sv. Antuna Padovanskoga (vjerojatno 1966. godine, jer se 30. svibnja 1967. počinje s ubilježbom dobrotvora, op. A. K.), kada je o. Ivon Ćuk u propovijedi iznio potrebu prikupljanja novčanih sredstava za siromahe, za potrebne. Naime, vrata uredništva "Veritasa" gledala su nekada na vrata samostana Svetog Duha sa sjeverne strane. A na tim vratima skupljalo se svakog dana mnogo siromaha, kojima se davalo jelo, ručak. Gledajući te siromahe o. Ćuk došao je na ideju skupljanja dobrovoljnih priloga za te ljude. Mnogi su od fra Đure Crlenjaka ili fra Josipa Priselca, koji su se tada brinuli za siromahe, tražili konzerve s mesom ili ribama. Zato je ta akcija i prozvana "Limenka sv. Antuna". O. Ivon Ćuk je mislio i na domove i pučke kuhinje za siromahe, što je u komunističko vrijeme bilo neostvarivo. No, pokrenuta akcija rađala je plodom. Novac je stizao s raznih strana. Kako je novac stizao, tako je i odlazio potrebnima, siromasima, koji su sada opsjedali i vrata "Veritasa". Krug siromaha i korisnika "Limenke sv. Antuna" širio se i izvan Zagreba. To je vrlo lijepa akcija. Oni koji imaju bar nešto daju onima koji nemaju ništa. Ta akcija bila je mnogo plodnija prije Domovinskog rata. Naime, mnogi od onih koji su davali za "Limenku" osiromašili su, a broj siromaha se povećavao. Ulogu "Limenke" preuzela je na neki način pučka kuhinja Doma sv. Antuna, koja svakodnevno hrani više od 600 ljudi. O. Ivan Radeljak, upravitelj Doma sv. Antuna, nastavio je u tom pogledu djelo o. Ivona Ćuka.

- "Veritas" je izdao samo nekoliko knjiga. A preko "Veritasa" naručivale su se i raspačavale knjige, koje je izdavala Provincija franjevaca konventualaca. Od svih tih knjiga meni se najviše sviđaju one od o. Celestina Tomića. Pročitala sam ih sve. Inače, jako mi se svidjela knjiga od o. Ivona Ćuka "Orijaš kršćanstva" (sv. Pavao, apostol), koju je izdalo Hrvatsko društvo sv. Ćirila i Metoda.

Nekada je ovaj list izlazio u više od 40.000 primjeraka, a danas izlazi u skromnih 5.500 primjeraka. Kako tumačite ovaj pad naklade lista i što je za Vas značilo raditi u administraciji s velikom tiražom lista?

- Samo je jedne godine list izlazio u 42.000 primjeraka. Duže vremena izlazio je u 40, pa u 39, 38, 37 tisuća primjeraka, itd. Pad tiraže lista je razumljiv. Naime, "Veritas" je bio, izuzev "Blagovijesti", prvi katolički list, koji se u nas pojavio poslije 2. svjetskog rata, pa je razumljiva njegova početna visoka naklada. Kasnije su se počeli javljati i drugi listovi, u prvom redu "Glas Koncila", pa "Glasnik Srca Isusova i Marijina", "Kana", "Marija", "Naša ognjišta", itd. Čitatelji su pratili listove, koji su im više odgovarali. A bilo je tu i lokalnih, župskih listova, koji su isto tako mogli utjecati na pad tiraže "Veritasa". Daljnji nagli pad tiraže lista došao je s Domovinskim ratom, kada je teško funkcionirala pošta s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom. A kad je opet s poštom bilo sve u redu u tim zemljama, oslabila je kupovna moć ljudi. A upravo u tim zemljama bilo je mnogo pretplatnika.

Dakako, visoka tiraža lista iziskivala je i više posla. No, i tada je bilo lijepo raditi s krasnim ljudima u administraciji "Veritasa". A mnogo su nam značili u ono vrijeme i klerici, bogoslovi franjevaca konventualaca, koji su znali upakirati za poštu cijeli broj lista.

Vama su se mnogo obraćali pretplatnici i čitatelji lista. Kakvi su Vaši dojmovi o njima?

- Dojmovi o pretplatnicima i čitateljima lista bili su različiti. S nekima je bilo ugodno razgovarati, jer su razumjeli što im govorim. Drugima opet ni uz najbolju volju nisam uspjela dati odgovor, jer me nisu ni pokušali saslušati niti razumjeti. Sve u svemu i taj vid administracije lista ostao mi je u ugodnom sjećanju.

U ovih 40 godina imali ste mnogo lijepih i manje lijepih doživljaja. Što biste za naše čitatelje posebno izdvojili?

- Ne znam. Ne bih mogla ništa posebno izdvojiti. Bilo je mnogo ugodnih, a manje neugodnih trenutaka. Pa, izdvojila bih ipak kao vrlo ugodan doživljaj, kad sam u organizaciji "Glasnika sv. Antuna Padovanskoga", ako se ne varam, 1967. godine, prvi put bila na grobu sv. Antuna u Padovi. Tada sam bila i prvi put u nekoj zemlji izvan domovine.

Kakvo značenje u Vašem životu ima bolest, koja Vas je pohodila prije već duže od godinu dana i koja još uvijek traje?

- Tumor na mozgu i mali moždani udar preokrenuli su moj život. Odjednom sam postala prikovana uz krevet i ovisna o drugima. Moje nekadašnje žive aktivnosti prestale su. U početku mi je doista bilo teško, što su i drugi lako mogli primijetiti. Nisam bila zainteresirana nizašto. Onda se moje zdravstveno stanje malo poboljšalo. Sada živim u nadi da će mi se zdravlje do te mjere poboljšati, da se mogu sama o sebi brinuti i da ne moram ovisiti o drugima. Tome se nadam i imam povjerenja u Boga da će mi to udijeliti.

Ova bolest me ipak više približila Bogu. Sada se više molim. Svaki dan izmolim, uz neke druge molitve, jednu krunicu, a ponekad dvije ili tri krunice Majke Božje. U te molitve slijevaju se i moje zahvale Bogu, da sada s hodalicom-štapom mogu pomalo hodati, što prije nisam mogla. A zahvalna sam i o. Ivanu Radeljaku, ravnatelju doma "Sv. Maksilijana Kolbea", koji me primio u ovaj dom. Molim se Bogu da mogu prihvatiti njegovu volju obzirom na svoje zdravlje i bolest.

Vaša poruka čitateljima lista "Veritas" i ljudima dobre volje!