VERITAS - br. 1/2004 |
>[SADRŽAJ]< |
|
ODGOJ ZA DRUGAČIJI SVIJET Je li mir nedostižan? Znamo koliko je i nama samima ponekad teško dozvati ljubav u srca, u malim svakodnevnim situacijama. Ali svijet mira gradi se upravo na tim malim pobjedama. Postupnim, ali upornim odgajanjem za mir. NEVENKA GAŠPAROVIĆ Čovječanstvo je potreseno egoizmom i mržnjom, te je stoga sklono misliti da je mir nedostižan ideal - upozorio je u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira papa Ivan Pavao II. Put do mira nije samo izvršavanje pravde - kako se to prema ljudskim mjerilima očekuje. Put do mira je oprost i ljubav. Bez tog dvoga uzalud je izvršenje svog prava i sve pravde ovoga svijeta - međunarodne, državne i naše osobne. Ako ste ikada istjerivali nekakvu pravdu, a vjerujem da jeste - kao što to svi ponekad u životu činimo - možda vam se dogodilo da se nakon postignutog uspjeha i pobjede ipak niste osjećali baš onako zadovoljno i mirno kako ste to zamišljali, onako kako se pobjednici trebaju osjećati. Zašto - ako su zločesti kažnjeni, a dobri nagrađeni? Ne bi li to trebao biti happy end i kraj priče?
U svijetu danas postoji toliko sudova, suđenja, ali i zločina, nemira, mržnje i ratova. Jedno bez drugoga ne može. A koliko je mržnje i nemira ugašeno nakon dosuđivanja i osuđivanja? Koliko je srca umireno i izliječeno iskazivanjem pravedničkoga gnjeva? Niti jedno. Nije ovo neko zalaganje za anarhizam i za bezakonje. A ne čini to ni Papa kada u svojoj poruci naglašava kako je nužno poštivati međunarodni poredak i snagu prava, ali i kako samo pravda nije dovoljna. Pravdu treba upotpuniti ljubavlju, jer i povijesno iskustvo pokazuje da se pravda često ne uspijeva osloboditi neprijateljstva, mržnje, pa čak i okrutnosti. Jednostavno - pravda bez ljubavi često je samo još jedna karika u lancu nasilja. Papa naglašava i kako pritom ne treba zaboraviti da cilj nikada ne opravdava sredstva, i s jedne i s druge strane, a međunarodno pravo ne smije poslužiti za pokazivanje moći i sile jačega. Praštanje je nužno kako bi se riješili problemi i pojedinaca i naroda. Jer, "samo će čovječanstvo u kojemu vlada civilizacija ljubavi moći uživati u istinskome i trajnome miru".
U svjetlu tragičnih vijesti o svakodnevnim stradavanjima i patnjama nevinih, u doba kada je tehnika toliko olakšala ljudski život, ali ujedno omogućila da ga je lakše nego ikada i uništiti, teško je biti uvjeren da ljubav ima tu moć - pobijediti sve. Jer znamo koliko je i nama samima ponekad teško dozvati je u srca, u malim svakodnevnim situacijama. Ali svijet mira gradi se upravo na tim malim pobjedama. Postupnim, ali upornim odgajanjem za mir. U svjetlu toga Papa je ove godine, u posljednji čas, izmijenio i temu Svjetskog dana mira, a ona glasi: "Uvijek aktualna obveza - odgajati za mir". A odgoj počinje od samog rođenja. Odgoj za mir počinje kada naučimo da nije lijepo uništavati ili prisvajati tuđe igračke, kada otkrivamo ljepotu i radost dijeljenja s braćom i prijateljima, kada shvatimo da smo voljeni i da ćemo to uvijek biti, bez obzira kakvi smo. Ako se sjetimo da je i naš "neprijatelj", onaj koji nam sada čini nažao, bio i ostao nečije dijete, koje je ovaj svijet ugledalo nevinim i neiskvarenim pogledom, u našem će se srcu sigurno roditi sjeme praštanja i pomirenja. Ako kao kršćani znamo da smo svi mi u očima našeg Stvoritelja njegova voljena djeca, nikad svome bratu nećemo učiniti ništa nažao. Kao što volimo članove vlastite obitelji i kao što je naša ljubav uvijek dovoljno velika da im nakon svake razmirice uvijek ponovno praštamo, voljet ćemo i članove velike ljudske obitelji. I shvatit ćemo da ne postoje neprijatelji, nego samo braća.
I zato, dok zahvaljujemo Bogu za proteklu godinu i molimo ga da nas i naše najmilije svojim blagoslovom prati i u novoj, sjetimo se da mir, kako je rekao Sveti Otac, nije samo ideal. Mir je moguć! A ako je mir moguć, onda je i dužnost. Kada su nedavno kardinala Paula Pouparda upitali gdje se u svim ovim situacijama, koje čovječanstvo današnjice zabrinjavaju i daju mu osjećaj nesigurnosti, nalazi nada, rekao je da je ona - u novim naraštajima. U mnoštvu mladih koje nisu dotakle ideologije, željni su apsolutnog i idu protiv struje s obzirom na kulturu koja prevladava. Upravo je ta manjina uvijek mijenjala situacije, rekao je novinarima kardinal, a vjernici tu mogu učiniti mnogo, ako se ne boje pokazati se takvima kako bi dali svjedočanstvo vlastite vjere. |
>[SADRŽAJ]<